Dubrovačka Republika u 15. stoljeću

Mali grad-država na kamenu, bez dovoljno zemlje i vode, koji je živio od trgovine između Balkana i Sredozemlja. Vlastela i trgovci bogatili su se, a većina ljudi jedva je preživljavala.

Ukratko

Sredinom 15. stoljeća Republika je obuhvaćala gotovo tisuću četvornih kilometara i nešto više od sto tisuća stanovnika.
Zemlja nije mogla prehraniti grad, pa je velik dio hrane svakodnevno stizao brodovima i s kopna, a Dubrovnik je živio od trgovine.
Bogatstvo su donosili trgovina, sukno, srebro iz balkanskih rudnika i kovanje novca, a vlast je bila u rukama vlastele.
Suvremenik je zapisao da vlastela i mnogi trgovci imaju veliko bogatstvo, a da većina ostalih živi u krajnjem siromaštvu.

Dubrovnik se 1358. oslobodio mletačke vlasti i ostao samostalna republika sve do 1808., kada ga je zauzela Francuska. Sredinom 15. stoljeća njegovo je područje obuhvaćalo gotovo tisuću četvornih kilometara s nešto više od sto tisuća ljudi, a uspon i blagostanje grad je dugovao pomorstvu i trgovini sa zaleđem na Balkanu.

Grad je imao javnog bilježnika već oko 1200. godine, statut iz 1272. i carinske propise iz 1277., a zahvaljujući dobro uređenom arhivu do danas je sačuvan velik broj službenih i poslovnih spisa.

Tko je vladao, a tko radio

Republiku su vodila vlastela, malobrojne plemićke obitelji koje su strogim pravilima nasljeđivanja čuvale svoj krug i sav politički utjecaj. Iz straha od razdora među obiteljima službe su se stalno izmjenjivale među knezom, Senatom, Velikim i Malim vijećem. Pučani su u vlasti sudjelovali vrlo malo, a okupljali su se u bratovštinama.

Filip de Diversis, učitelj iz Lucce koji je u Dubrovnik stigao u lipnju 1434. i ondje poučavao djecu i odrasle, opisao je grad oko 1440. za dubrovačke vlasti. Zapisao je da vlastela i mnogi trgovci pučani imaju veliko bogatstvo, ali da većina ostalih živi u krajnjem siromaštvu. Primao je godišnju plaću od 180 dukata i još 12 dukata za stan, a ipak je stalno tražio povišicu.

Seljaci na dubrovačkom području obrađivali su njive, vinograde i vrtove, ali Diversis piše da zemlja zbog neplodnosti donosi tako malo da nitko ne može živjeti od svog posjeda ako nije bogatiji od drugih. Zato su mnogi radili nekoliko poslova: bili su seljaci, ali i mornari i pratitelji karavana, a žene su kod kuće prele vunu za proizvođače sukna. U gradu je postojalo više od pedeset obrta.

Kako je grad dobivao hranu

Diversis piše da grad ima mnogo stanovnika i da se ne može prehraniti onime što raste na njegovoj zemlji. Zato su brodovi svakodnevno dovozili žito, proso, ječam, leću, ulje, dimljeno meso i ribu, masline, orahe, jabuke, kestene, sir, šećer i začine, a uz hranu i tkanine, lijekove, vunu, lan, bakar, staklo, keramiku i sol.

S kopna su ljudi s Dubrovačkog područja i stranci dolazili svaki dan, s konjima i drugim životinjama ili s teretom na vlastitim leđima, i donosili ono što je ljudima trebalo za život i trgovinu. U gradu je postojalo žitno tržište na kojem su se žito i leća skladištili i prodavali, a u posebnom uredu roba se mjerila i vagala.

Voda

Vode u gradu nije bilo dovoljno: kako je rastao broj stanovnika i jačalo suknarstvo, trebalo je sve više vode, pa se ona dovozila i brodovima iz Župe dubrovačke i Mlina. Kad ni to nije bilo dosta, vlasti su odlučile izgraditi vodovod koji će dovesti vodu iz Šumeta: ugovor o gradnji sklopljen je 20. lipnja 1436., a graditelj je bio Onofrio della Cava iz južne Italije. Ugovor za Veliku fontanu potpisan je 7. veljače 1438.

Diversis je 1440. opisao fontanu na trgu kod samostana sv. Klare: voda je istjecala iz šesnaest otvora, pa je šesnaest ljudi moglo u isto vrijeme zahvaćati vodu. Onofrio della Cava bio je najbolje plaćeni namještenik Republike u 15. stoljeću i jedini stranac kojemu je Republika podigla spomen-ploču.

Sukno, srebro i novac

Proizvodnja sukna razvila se od skromnih početaka krajem 14. stoljeća u unosan posao: prva bojadisaonica otvorena je 1398., a između 1416. i 1420. vlasti su dovele strane majstore, većinom iz Italije, a neke i iz Kölna. Godine 1419. država je u Pilama podigla zgradu i iznajmila je za veliku suknarsku radionicu, a najfinija vuna uvozila se iz Katalonije. Od 1416. tri su službenika provjeravala kakvoću, pa je samo dobro sukno dobivalo pečat sv. Vlaha.

Kroz Dubrovnik se u prvoj polovini 15. stoljeća godišnje izvozilo oko sedam tisuća kilograma srebra iz rudnika u Bosni i Srbiji, a dubrovački su trgovci rudarima zauzvrat prodavali odjeću, sol i drugu robu sa Sredozemlja. Od 1438. trgovci su morali šest posto prevezenog srebra prodati dubrovačkoj kovnici, koja je od njega kovala dubrovački novac.

Kuga i karantena

Kuga se u Dubrovniku vraćala od velike epidemije 1347. do 1350., a grad je vrlo rano počeo s mjerama protiv nje: 1377. donio je propise o karanteni, 1390. imenovao prve službenike za kugu, a od 1397. oni su postali stalni ured. Ti službenici nisu bili liječnici, nego iskusna vlastela, a trgovci koji su stizali u grad morali su se zakleti da nisu boravili u zaraženim krajevima; ako su dolazili iz sumnjivih mjesta, slali su ih u karantenu.

Grad je plaćao liječnike, domaće i strane, koji su zarađivali i do 400 dukata godišnje. Za vrijeme kuge ipak nisu morali ostati u gradu i često su odlazili, kao i većina vlastele, pa su o oboljelima u karanteni brinuli posebni liječnici za kugu, brijači i svećenici. Kad je kuga 1526. i 1527. teško pogodila grad, kazne za kršenje propisa nisu bile jednake za sve: vlastela su smjela ostati zatvorena u vlastitim kućama i plaćala su globe, a u karantenu su ih rijetko slali, dok su pučani i žene prolazili mnogo teže.