Amundsen na Južnom polu

Norveška ekspedicija s brodom Fram, psima i skijama stigla je 14. prosinca 1911. prva na Južni pol i vratila se bez ijedne ljudske žrtve.

Ukratko

  • Fram je u kolovozu 1910. isplovio iz Norveške, a tek je na Madeiri Amundsen rekao posadi da ne idu na Sjeverni, nego na Južni pol.
  • Zimovalište Framheim podigli su u Zaljevu kitova, na Rossovoj ledenoj ploči, oko sto kilometara bliže polu nego Scottova baza.
  • Petorica ljudi s 52 psa krenula su 20. listopada 1911. i stigla na pol 14. prosinca, a natrag u Framheim 25. siječnja 1912.
  • Uspjeh su donijeli psi, skije, krznena odjeća po uzoru na Inuite i dobro postavljena skladišta hrane; dio pasa poklali su prema planu i njima hranili ljude i preostale pse.

Amundsen je s Nansenovim brodom Fram trebao ploviti na Arktik i doplutati preko Sjevernog pola zarobljen u ledu. Kad su 1909. dva Amerikanca objavila da su već stigla na Sjeverni pol, Amundsen je potajno odlučio krenuti na jug. Znao je da i Britanac Robert Falcon Scott sprema ekspediciju na Južni pol, pa se plan čuvao u tajnosti sve do posljednje luke.

Etape

  1. Kristiansand

    9. kolovoza 1910., Norveška.

    Kasno poslijepodne na brod su ukrcani psi, devedeset sedam eskimskih pasa koji su na palubi putovali do Antarktike. Fram je krenuo na jug iste noći.

  2. Funchal

    rujan 1910., Madeira, Portugal.

    U Funchalu, posljednjoj luci prije Antarktike, Amundsen je okupio posadu na palubi, a zamjenik je razmotao zemljovid južne polutke. Kad im je objasnio novi cilj i zašto ga je čuvao u tajnosti, svaki je član posade pristao nastaviti. Imali su dva sata da napišu pisma kući.

  3. Zaljev kitova

    14. siječnja 1911., Rossova ledena ploča, Antarktika.

    Nakon pet mjeseci plovidbe Fram je stigao do ledene ploče dan ranije nego što je Amundsen procijenio. Na ledu su podigli kućicu Framheim i tijekom veljače i ožujka postavili skladišta hrane na 80., 81. i 82. stupnju. Prvi pokušaj polaska, 8. rujna, prekinula je hladnoća od pedesetak stupnjeva ispod nule; vratili su se i čekali proljeće.

  4. Ruba ledene ploče

    17. studenoga 1911., podnožje gorja Kraljice Maud, Antarktika.

    Svakih stupanj širine ostavljali su skladište i podizali snježne oznake kako bi našli put natrag. Na 85. stupnju ledena ploča završila je pred golemim planinama, s vrhovima višima od četiri tisuće metara. Ostavili su glavno skladište i krenuli uz led.

  5. Mesnica

    21. studenoga 1911., Antarktička visoravan iznad ledenjaka Axela Heiberga.

    Za samo četiri dana popeli su se ledenjakom Axela Heiberga na visoravan, na oko 2300 metara. Ondje su, kako je bilo planirano, ubili dvadeset četiri psa i zadržali osamnaest, šest za svake saonice. Mjesto su nazvali Mesnica. Mećava ih je zadržala četiri dana.

  6. Đavolji ledenjak

    30. studenoga 1911., Antarktička visoravan.

    Tri dana probijali su se kroz ledenjak prepun pukotina, a zatim preko zaleđene površine koja je pod nogama zvučala šuplje, kao da hodaju po praznim bačvama. Nazvali su je Đavolja plesna dvorana. Najveću visinu, 3375 metara, dosegnuli su 2. prosinca.

  7. Shackletonov najjužniji doseg

    8. prosinca 1911., 88° 23′ južne širine.

    Kad se vrijeme razvedrilo, mjerenja su se točno poklopila s procjenom puta. Poslijepodne su prošli 88° 23′, najjužniju točku do koje je 1909. stigao Ernest Shackleton, i ostavili posljednje skladište.

  8. Južni pol

    14. prosinca 1911., Južni pol.

    U tri sata poslijepodne Amundsen, Olav Bjaaland, Helmer Hanssen, Sverre Hassel i Oscar Wisting zaustavili su se jer su prema proračunu stigli na cilj. Zajedno su zabili norvešku zastavu, a visoravan nazvali po kralju Haakonu VII. Sljedeća dva dana mjerili su položaj sunca i obišli okolicu kako bi bili sigurni da su doista na polu. Ostavili su mali šator, Polheim, s pismom za norveškog kralja i porukom Scottu.

  9. Povratak u Framheim

    25. siječnja 1912., Zaljev kitova, Antarktika.

    Natrag su putovali brže nego prema polu, u prosjeku više od 35 kilometara na dan, i stigli s dvoje saonica i jedanaest pasa, svi zdravi, točno onoga dana koji je Amundsen prije polaska odredio za povratak. U Zaljevu kitova čekao ih je Fram, a u blizini se iskrcala i japanska ekspedicija.

  10. Hobart

    7. ožujka 1912., Tasmanija, Australija.

    Nakon pet tjedana borbe s protivnim vjetrovima Fram je uplovio u Hobart. Odande je Amundsen brzojavom javio svijetu da je Južni pol dosegnut. Za Scottovu sudbinu nitko još nije znao.

Nasljeđe

Amundsen je dokazao da se na Antarktici najbolje putuje onako kako se putuje na Arktiku: sa psima, na skijama, u krznu. Njegova ekspedicija otkrila je i gorje Kraljice Maud, kojim se Rossova ledena ploča spaja s visoravni. Slava mu je ipak bila zasjenjena: kad je stigla vijest o Scottovoj smrti, u Britaniji se dugo više govorilo o tragičnom poraženom nego o pobjedniku. Šator koji je ostavio na polu davno je zatrpan snijegom, a led ga polako odnosi od mjesta na kojem je postavljen.

Izvori

  1. Roald Amundsen, The South Pole: An Account of the Norwegian Antarctic Expedition in the „Fram”, 1910–1912, John Murray, 1912.
  2. Carl Murray, The use and abuse of dogs on Scott's and Amundsen's South Pole expeditions, Polar Record 44 (4), 2008., 303–310.
  3. Olav Orheim, The present location of the tent that Roald Amundsen left behind at the South Pole in December 1911, Polar Record 47 (3), 2011., 268–270.
  4. Susan Barr, Roald Amundsen, Store norske leksikon.