Andrée balonom prema Sjevernom polu

Ukratko

• Salomon August Andrée htio je Sjeverni pol, do kojega nisu stigli ni brodovi ni saonice, preletjeti balonom napunjenim vodikom.
• Balon Örnen poletio je 11. srpnja 1897. s otoka Danskøya na Svalbardu; pri polijetanju izgubio je veći dio užadi kojom se trebao usmjeravati.
• Nakon nešto više od dva dana, otežan maglom i ledom, spustio se 14. srpnja na led daleko od kopna, a trojica su s teškim saonicama krenula prema jugu.
• Led ih je nosio drugamo nego što su hodali; 5. listopada iskrcali su se na pusti otok Kvitøya, gdje su umrli. Logor, dnevnici i filmovi pronađeni su 1930.

Etape

1. Göteborg

   18. svibnja 1897., Göteborg, Švedska.

   Švedska vlada dala je ekspediciji topovnjaču Svensksund, koja je iz Göteborga isplovila 18. svibnja 1897. s balonom, užadi i napravom za proizvodnju vodika. Ostatak opreme i hranu prevozio je teretni brod Virgo. U Tromsøu su se brodovi sastali i zajedno nastavili prema Svalbardu.

2. Danskøya

   30. svibnja 1897., Virgohamna, otok Danskøya, Svalbard.

   Brodovi su se kroz led probili do zaljeva Virgohamna, gdje je od prethodne godine stajala drvena kuća za balon. Popravili su je, nalakirali šavove balona i do 22. lipnja napunili ga vodikom, a zatim gotovo tri tjedna čekali južni vjetar.

   Ujutro 11. srpnja zapuhao je jak vjetar s jugo-jugozapada. Andrée je pitao suputnike žele li krenuti, a Strindberg i Frænkel rekli su da žele. Poslijepodne su ušli u košaru, prerezali užad i balon se uzdigao. Nad zaljevom je pao toliko nisko da je košara dodirnula more, a vučna užad, položena po obali, odvrnula se na spojevima, pa su donje dvije trećine ostale na tlu. Time je balon izgubio oko 530 kilograma tereta, a posada je izbacila još 206 kilograma pijeska. Balon se podigao više nego što je bilo predviđeno i postao običan slobodni balon koji ide kamo ga nosi vjetar.

3. Iznad leda

   11. srpnja 1897., Arktički ocean sjeverno od Svalbarda.

   Örnen je prešao otok Fuglesongen, ušao u oblak i uvečer letio nad plutajućim ledom. Kad bi ušao u sjenu ili maglu, plin bi se ohladio i balon bi se spustio. Drugog dana magla ga je toliko otežala da je košara udarala o led, pa su izbacivali pijesak, sidro, opremu i veliku plutaču koju su namjeravali ostaviti na polu. U noći s 12. na 13. srpnja balon je trinaest sati stajao zapetljan užetom o santu. Andrée je bdio i u dnevnik zapisao: „Ne malo je čudno lebdjeti ovdje iznad Polarnog mora.”

   Kad se balon 13. srpnja oslobodio, pustili su četiri goluba pismonoše. Jednog je 15. srpnja sjeverno od Svalbarda ustrijelio kapetan norveškog broda za lov na tuljane Alken. Poruka na njemu, napisana 13. srpnja u podne, kazivala je da je sve dobro i da balon brzo ide na istok. Bila je to jedina vijest od ekspedicije koja je stigla iste godine; dvije plutače s porukama bačene prvog dana leta isplivale su tek 1899. na Islandu i 1900. u sjevernoj Norveškoj.

4. Spuštanje na led

   14. srpnja 1897., plutajući led sjeveroistočno od Svalbarda.

   Ostatak 13. srpnja i noć Örnen je kroz maglu vukao košaru po ledu. Ujutro 14. srpnja balon se neočekivano visoko podigao; otvorili su ventile, spustili ga i malo prije pola osam iskočili na led. Let je trajao 65 sati. Nitko nije bio ozlijeđen, a ostali su čitavi i osjetljivi instrumenti i preostali golubovi.

   Bili su više od 180 milja od najbližeg kopna. Tjedan dana ostali su uz balon, prepakirali opremu u tri saonice i platneni čamac i odlučili kamo će. Izabrali su Zemlju Franje Josipa, gdje je na Rtu Flora bilo veliko skladište hrane i gdje je Nansen preživio zimu.

5. Prema Zemlji Franje Josipa

   22. srpnja 1897., plutajući led sjeveroistočno od Svalbarda.

   Svaka saonica bila je natovarena sa 140 do 200 kilograma opreme, pa su ih prvih dana ponekad vukli sva trojica zajedno, jednu po jednu. Put su presijecali grebeni nabijenog leda i pukotine s vodom, preko kojih su prelazili čamcem ili tako da su primicali sante jednu drugoj kao mostove. Odjeća im je bila uglavnom vunena, a hranili su se zalihama iz balona i mesom polarnih medvjeda koje su ubijali.

   Kad je Strindberg 3. kolovoza odredio položaj, pokazalo se da su od spuštanja odmaknuli samo tridesetak milja, i to prema jugozapadu: led ih je nosio na zapad brže nego što su oni hodali na istok. Sutradan su odustali od Rta Flora i krenuli prema manjem skladištu na otočju Sjuøyane, Sedam otoka, sjeverno od Svalbarda, nadajući se da će ondje stići za šest do sedam tjedana.

6. Prema Sedam otoka

   4. kolovoza 1897., plutajući led sjeverno od otoka Nordaustlandet.

   Sada ih je led, suprotno njihovoj nadi, nosio prema jugoistoku. Frænkel je ozlijedio nogu, pa su Andrée i Strindberg naizmjence vukli i njegove saonice; obolijevali su od proljeva, a Strindberg je imao bolne noge. Saonice su pucale i trebalo ih je popravljati.

   Pao je novi snijeg koji je usporavao hod, a prolazi između santi bili su sve teži. Shvatili su da ih struja i vjetar nose u prolaz između Nordaustlandeta i Zemlje Franje Josipa i da do kopna ne mogu stići. Dok ih je 12. i 13. rujna oluja prisilila da miruju, odlučili su prezimiti na ledu.

7. Santa kraj Bijelog otoka

   13. rujna 1897., more uz otok Kvitøya, Svalbard.

   Prešli su na veću i čvršću santu i počeli graditi kolibu od blokova leda i snijega pomiješanog s vodom, koji se smrzavao u čvrst zid; taj je način smislio Strindberg. Lovili su tuljane, galebove i medvjede; nakon što je Frænkel 20. rujna ubio velikog medvjeda, Andrée je računao da imaju hrane do travnja. Santa je u međuvremenu brzo plovila prema jugu, i 15. rujna ugledali su kopno: ledom pokriveni otok Kvitøya, Bijeli otok.

   U kolibu su se uselili 28. rujna. Rano ujutro 2. listopada santa je pod njima pukla, voda je prodrla u kolibu, a njihove stvari i zalihe mesa ostale su razasute po malim santama. Andrée je u svom velikom dnevniku zapisao da su ostali hrabri i da se s takvim suputnicima može izaći na kraj sa svim okolnostima. Bio je to posljednji zapis u tom dnevniku.

8. Kvitøya

   5. listopada 1897., Andréeneset, otok Kvitøya, Svalbard.

   Dana 5. listopada iskrcali su se na jugozapadni rt otoka, prvi put na čvrsto tlo nakon 11. srpnja. Sutradan je puhala snježna oluja, a 7. listopada Strindberg je zabilježio selidbu. Prema odlomcima Andréeova malog dnevnika, prenosili su zalihe s obale, postavili šator i namjeravali skupljati naplavljeno drvo.

   Andréeovi posljednji zapisi, u malom dnevniku, sačuvani su samo u odlomcima i ne idu dalje od prvog tjedna listopada. Strindbergova posljednja bilješka u kalendaru nosi datum 17. listopada. Strindberg je umro prvi i suputnici su ga pokopali u pukotini stijene, prekrivenog kamenjem. Andrée i Frænkel umrli su poslije njega, jedan uz drugoga u šatoru. Kako i od čega su umrli, njihovi zapisi ne kažu.

9. Pronalazak

   6. kolovoza 1930., Andréeneset, otok Kvitøya, Svalbard.

   Do Kvitøye se zbog leda obično teško dolazilo, ali ljeta 1930. u tom kraju gotovo nije bilo plutajućeg leda. Norveški brod Bratvaag, koji je nosio znanstvenu ekspediciju geologa Gunnara Horna i istodobno lovio tuljane i morže, pristao je uz otok, i 6. kolovoza dvojica mladih lovaca, Olav Salen i Karl Tusvik, otišla su potražiti pitku vodu. Pronašli su platneni čamac napola zatrpan snijegom, a u blizini Andréeovo tijelo i njegov dnevnik.

   U rujnu je novinar Knut Stubbendorff unajmio brod Isbjørn i od 5. do 8. rujna pretražio logor, iz kojega se snijeg u međuvremenu otopio. Pronašli su Frænkelove ostatke, Strindbergov dnevnik mjerenja i limene kutije s filmovima. Od 192 snimke na razvijenim filmovima dvadesetak je bilo dovoljno jasno da se mogu umnožiti. Posmrtni ostaci trojice prevezeni su brodom Svensksund u Stockholm, gdje su 5. listopada 1930. svečano dočekani, a 9. listopada kremirani.

Nasljeđe

Andrée, Strindberg i Frænkel bili su prvi ljudi koji su balonom letjeli nad Polarnim morem. Velika plutača koju su namjeravali ostaviti na polu isplivala je u rujnu 1899. na sjevernu obalu otočja Kong Karls Land. Dnevnici i bilješke pronađeni 1930. objavljeni su iste godine i omogućili su da se putovanje prati gotovo iz sata u sat.

Istraživač Björn Lantz u nizu radova ponovno je izračunao plutanje leda prema položajima koje je mjerio Strindberg. Zaključio je da je led ekspediciju prosječno nosio na jugozapad upravo dok je ona išla na jugoistok, a na jugoistok kad je krenula na jugozapad, pa je propast bila dijelom i loša sreća. Andrée vjerojatno nije znao da led na Arktiku ne plovi točno niz vjetar nego skreće udesno od njega, zbog Zemljine vrtnje. Prema Lantzu, trojica su mogla preživjeti da su odmah, s lakšim saonicama, krenula prema Sedam otoka. Odluku da najprije krenu prema Rtu Flora ipak je objasnio i time da skladište na Sedam otoka u trenutku polijetanja još nije bilo postavljeno i da nije bilo sigurno hoće li ga uopće biti.

Od čega su trojica umrla, njihovi zapisi ne kažu, pa je to i danas predmet rasprave.

Izvori

1. S. A. Andrée, Nils Strindberg, Knut Frænkel; Švedsko društvo za antropologiju i geografiju (ur.), Andrée's Story: The Complete Record of His Polar Flight, 1897, prev. Edward Adams-Ray, Viking Press, New York, 1930.
2. Björn Lantz, Could the members of the 1897 Andrée balloon expedition have survived?, Polar Record 54(3), 2018., 234–236.
3. Björn Lantz, A note on the depots of the 1897 Andrée balloon expedition, Polar Record 55(1), 2019., 48–50.
4. Björn Lantz, Ice drift during the 1897 Andrée balloon expedition, Polar Record 55(6), 2019., 385–391.
5. Björn Lantz, S. A. Andrée's understanding of Arctic ice drift during his 1897 balloon expedition, Polar Record 59, 2023., e26.