Endeavour, Cook i Tupaia

Brod Endeavour krenuo je 1768. iz Engleske na Tahiti kako bi promatrao prolaz Venere i potražio južni kontinent. S tahićanskim svećenikom i navigatorom Tupaiom oplovio je Novi Zeland i ucrtao istočnu obalu Australije, a vratio se 1771. bez Tupaije i 38 članova posade.

Ukratko

  • U kolovozu 1768. iz Plymoutha je krenuo mali brod Endeavour s 94 čovjeka pod zapovjedništvom Jamesa Cooka, da na Tahitiju promatra prolaz Venere preko Sunca i zatim potraži veliki južni kontinent.
  • Prolaz Venere promatran je 3. lipnja 1769. pod vedrim nebom, a s Tahitija se na brod ukrcao Tupaia, svećenik i navigator s Raʻiātee, koji ga je proveo kroz Društvene otoke.
  • Na Novom Zelandu Tupaia je mogao razgovarati s Maorima. Brod je u šest mjeseci oplovio i ucrtao oba glavna otoka, ali su već u prvim danima ljudi s broda ubili nekoliko Maora.
  • U Australiji je Endeavour ucrtao istočnu obalu, nasukao se na Veliki koraljni greben i sedam tjedana bio na popravku na rijeci kod današnjeg Cooktowna.
  • U Bataviji su umrli Tupaia i njegov učenik Taiata, a od 94 čovjeka s kojima je brod krenuo do povratka u srpnju 1771. umrlo ih je 38.

Venera je 1769. trebala proći preko Sunčeva diska, što se događa dvaput u stoljeću. Kad bi se trenutak prolaza točno izmjerio s mjesta vrlo udaljenih jedno od drugog, iz razlika bi se mogla izračunati udaljenost Zemlje od Sunca. Kraljevsko društvo u Londonu predložilo je da se promatranje obavi na nekom otoku u Tihom oceanu, a kad je brod Dolphin 1767. stigao na Tahiti, izbor je pao na njega.

Admiralitet je kupio brod za prijevoz ugljena iz Whitbyja, preimenovao ga u Endeavour i za zapovjednika postavio poručnika Jamesa Cooka, iskusnog kartografa. Na brodu su bili i astronom Charles Green te bogati mladi prirodoslovac Joseph Banks sa švedskim botaničarem Danielom Solanderom, slikarima i slugama. Cook je nosio i tajne upute: nakon Tahitija trebao je ploviti na jug, do 40. stupnja južne širine, i potražiti kontinent za koji su europski geografi vjerovali da mora postojati, a ako ga ne nađe, nastaviti do Novog Zelanda i istražiti ga.

Etape

  1. Plymouth

    25. kolovoza 1768., Plymouth, Engleska.

    Endeavour je isplovio u dva poslijepodne, s 94 osobe na brodu, uključujući časnike, mornare, Banksovu družinu i sluge, i zalihama hrane za otprilike osamnaest mjeseci. Banks je zapisao da su nakon deset dana čekanja napokon dobili povoljan vjetar.

  2. Rio de Janeiro

    13. studenoga 1768., Brazil.

    Nakon kratkog zadržavanja na Madeiri brod je preko Atlantika stigao u Rio de Janeiro po vodu i hranu. Portugalski potkralj nije vjerovao da je riječ o znanstvenom putovanju: zadržao je časnika koji je prvi došao na obalu, a uz brod je cijelo vrijeme stajao stražarski čamac. Pri isplovljavanju u more je pao i utopio se mornar Peter Flower.

  3. Ognjena Zemlja

    15. siječnja 1769., zaljev Buen Suceso, Le Maireov tjesnac, Argentina.

    Brod se usidrio u zaljevu koji je Cook zvao Success Bay, na jugoistočnom vrhu Ognjene Zemlje, kako bi uzeo vodu i drva. Banks, Solander i nekoliko ljudi otišli su u brda brati bilje, ali ih je zatekla mećava i morali su noć provesti na otvorenom. Dvojica Banksovih crnih slugu, Thomas Richmond i George Dorlton, ondje su se smrznuli.

  4. Rt Horn

    25. siječnja 1769., južno od Ognjene Zemlje, Čile.

    Endeavour je obišao najjužniji rt Južne Amerike neuobičajeno lako: Cook je pisao da nijednom nisu morali jedra svesti na najmanju mjeru, što se u tim morima, kojih su se mornari bojali, možda nikad prije nije dogodilo. Zaključio je da je put oko rta bolji od prolaska Magellanovim vratima.

  5. Dolazak na Tahiti

    13. travnja 1769., zaljev Matavai, Tahiti, Francuska Polinezija.

    Nakon gotovo tri mjeseca na oceanu brod se usidrio u zaljevu Matavai, gdje su ga dočekali kanui puni ljudi s kokosovim orasima. Na rtu uz zaljev posada je podigla malu utvrdu za promatranje. Već nekoliko dana nakon dolaska straža je ubila jednog Tahićanina koji je stražaru oteo pušku; Cook je pisao da mu je bilo žao jer se nadao da će boravak proći bez krvi.

  6. Prolaz Venere

    3. lipnja 1769., Point Venus, Tahiti.

    Cijeli dan nebo je bilo vedro. Cook, Green i Solander promatrali su prolaz planeta preko Sunca, a druge dvije skupine promatrale su ga s otoka Moorea i s istočnog dijela Tahitija. Oko Venere vidjeli su tamnu sjenu koja je zamaglila trenutke dodira s rubom Sunca, pa su se njihova mjerenja razlikovala više nego što su očekivali.

  7. Polazak s Tupaiom

    13. srpnja 1769., zaljev Matavai, Tahiti.

    Tupaia, svećenik s otoka Raʻiātee koji je na Tahitiju bio savjetnik poglavarice Puree, odlučio je ploviti s Englezima. Banks je zapisao da poznaje imena više od sedamdeset otoka. Cook ga nije htio uzeti o državnom trošku, pa ga je Banks primio o svom. Kad je brod krenuo, Tupaia se s Banksom popeo na vrh jarbola i dugo mahao kanuima koji su se vraćali na obalu, skrivajući suze.

  8. Huahine

    16. srpnja 1769., zaljev Fare, Huahine, Društveni otoci.

    Tupaia je pokazao put do Huahinea. Stanovnici su se plašili prići brodu dok nisu ugledali Tupaiju, a zatim su se bez straha penjali na palubu. Na obali je Tupaia sjeo pred okupljene ljude i četvrt sata molio i govorio, a dvojica poglavara odgovorila su mu u ime otoka i razmijenila darove. Tek tada je svatko mogao ići kamo želi; Tupaia je najprije otišao prinijeti žrtvu u svetište.

  9. Raʻiātea

    20. srpnja 1769., Društveni otoci, Francuska Polinezija.

    Tupaia je pokazao prolaz kroz greben do sigurnog sidrišta na svom rodnom otoku. Nakon jednakog obreda kao na Huahineu Cook je istaknuo zastavu i proglasio Raʻiāteu i susjedne otoke britanskima. Brod je zatim obišao obližnje otoke Tahaʻu i Bora Boru i vratio se na Raʻiāteu. Tupaia, Cook, Banks i časnici zajedno su ucrtali prolaze, luke i okruge tih otoka.

  10. Rurutu

    14. kolovoza 1769., otočje Austral, Francuska Polinezija.

    Kad je brod krenuo na jug, Tupaia je rekao da će ugledati otok Ohetiroa, i doista ga je ugledao. Čamac s Tupaiom i Banksom nije pristao zbog valova i stijena; kad su ljudi iz kanua počeli uzimati stvari iz čamca, mornari su pucali i jednog lakše ranili u glavu. Cook je zapisao da nema razloga sumnjati u Tupaijino znanje, ali da Tupaia nikad nije čuo za kontinent na jugu. Odlučio je ploviti ravno na jug.

  11. Tūranganui-a-Kiwa

    8. listopada 1769., Gisborne, Novi Zeland.

    Na 40. stupnju južne širine kontinenta nije bilo, pa je Cook okrenuo na zapad. Dana 6. listopada brodski dječak Nicholas Young prvi je ugledao kopno. Dva dana poslije Cook se iskrcao u zaljevu koji je nazvao Poverty Bay, jer mu „nije dao ništa od onoga što je trebao”.

    Prve večeri, dok su Cook i ostali bili kod koliba, četvorica Maora prišla su čamcu koji su čuvala četvorica dječaka, a kormilar pinase ubio je jednog od njih. Sutradan je Tupaia razgovarao s Maorima preko rijeke i, na opće iznenađenje, oni su ga razumjeli. Ipak je jednog čovjeka koji je oteo kratki mač ustrijelila Cookova skupina, a zatim su mornari pucali na kanu koji je pokušao pobjeći i ubili još nekoliko ljudi. Trojicu mladića iz kanua odveli su na brod i sutradan vratili na obalu. Banks je to nazvao najneugodnijim danom u svom životu.

  12. Uawa

    23. listopada 1769., Tolaga Bay, Novi Zeland.

    Nakon što je brod doplovio do rta koji je Cook nazvao Cape Turnagain i vratio se na sjever, u zaljevu Uawa susreti su bili mirni. Ljudi su trgovali s posadom i prevezli Banksa i Tupaiju kanuom do broda. Tupaia je ondje dugo razgovarao s jednim maorskim svećenikom. Banks piše da su se u vjerskim pitanjima dobro slagali i da su Maori njegove riječi slušali s velikom pažnjom.

  13. Tōtaranui

    15. siječnja 1770., Ship Cove, Queen Charlotte Sound, Novi Zeland.

    Brod je obišao sjever Sjevernog otoka i spustio se uz zapadnu obalu do tjesnaca između dvaju otoka, koji danas nosi Cookovo ime. U zaljevu koji je nazvao Queen Charlotte Sound popravio je brod, a na otočiću Motuara istaknuo zastavu i proglasio zemlju britanskom. Starac s kojim su Cook i Tupaia razgovarali potvrdio je da je zemlja jugozapadno od tjesnaca zaseban otok. Prema Ecksteinu i Schwarz, ondje je dovršena posljednja inačica Tupaijine karte otoka.

  14. Rt Farewell

    31. ožujka 1770., sjeverozapadni vrh Južnog otoka, Novi Zeland.

    Brod je završio krug oko Sjevernog otoka, a zatim oplovio i Južni otok, uz Stewart Island, za koji je Cook mislio da je poluotok. Time je pokazao da Novi Zeland nije dio južnog kontinenta. Brod je bio previše istrošen da se vrati oko Rta Horna, kako je Cook želio, pa je od Rta Farewell krenuo na zapad, prema neistraženoj istočnoj obali Nove Holandije.

  15. Point Hicks

    19. travnja 1770., Victoria, Australija.

    U zoru je poručnik Zachary Hicks ugledao kopno, a Cook je najjužniju točku koju su vidjeli nazvao po njemu. Brod je zatim plovio na sjever uz obalu, a posada je danima viđala dim vatri na plaži.

  16. Kamay

    28. travnja 1770., Botany Bay, Novi Južni Wales, Australija.

    Kad se Cook s Banksom, Solanderom i Tupaiom približio obali, sva su se djeca, žene i muškarci povukli osim dvojice muškaraca, koji su im zabranjivali iskrcavanje. Ni Englezi ni Tupaia nisu razumjeli ni riječi onoga što su govorili. Cook je pucao, najprije između njih, a zatim sačmom; jedan je pogođen, a obojica su bacila po koplje prije nego što su otišli. Iz koliba su ljudi s broda odnijeli koplja.

    U sljedećim danima stanovnici su izbjegavali posadu, a jednom je skupina od petnaestak ljudi stala na stotinjak metara od mjesta gdje su mornari uzimali vodu; Cook je zapisao da je sve što su htjeli bilo da odu. Banks i Solander skupili su toliko nepoznatog bilja da je Cook zaljev nazvao Botany Bay. Ondje je umro i pokopan mornar Forby Sutherland.

  17. Veliki koraljni greben

    10. lipnja 1770., greben Endeavour, Queensland, Australija.

    Ploveći noću po mjesečini između obale i grebena, brod je malo prije jedanaest sati udario u koraljni greben i ostao na njemu. Posada je u more bacila topove, balast, bačve i pokvarene zalihe, ukupno četrdesetak tona, ali je brod skinut tek uz sljedeću plimu, kad je već propuštao vodu. Pukotinu su privremeno začepili jedrom koje su podvukli pod trup, pa se voda mogla izbacivati jednom crpkom.

  18. Rijeka Endeavour

    17. lipnja 1770., Waymbuurr, Cooktown, Queensland, Australija.

    Brod je uveden u ušće rijeke, koju Guugu Yimithirr zovu Waalumbaal Birri, i izvučen na obalu radi popravka. Ondje je posada ostala sedam tjedana. Tupaia, koji je na putu obolio od skorbuta, lovio je ribu udicom, jeo samo ono što je ulovio i brzo se oporavio. Ondje su Englezi prvi put vidjeli velike životinje koje skaču na stražnjim nogama; Banks i Cook zapisali su da ih stanovnici zovu „kangooroo”.

    Ljudi iz plemena Guugu Yimithirr dugo su promatrali brod izdaleka, a tek oko tri tjedna nakon dolaska broda počeli su prilaziti. Jednog jutra, 19. srpnja, tražili su kornjače koje su mornari ulovili i držali na palubi. Kad su ih odbili, zapalili su suhu travu oko logora. Cook je sačmom pogodio jednog čovjeka, ali se nakon toga skupina vratila, odložila koplja i mirno prišla, a Cook je vratio koplja koja su uzeli.

  19. Otok Posjeda

    21. kolovoza 1770., Torresov prolaz, Queensland, Australija.

    Nakon što se brod jedva provukao između grebena, Cook se kod sjevernog vrha Australije iskrcao na otočić i u ime kralja Đure III. proglasio britanskom cijelu istočnu obalu, od 38. stupnja južne širine do tog mjesta. Ljudi koje su vidjeli na otoku, naoružani kao i drugi na toj obali, povukli su se pred njima.

  20. Batavija

    10. listopada 1770., Jakarta, Indonezija.

    U nizozemskoj Bataviji brod je popravljen jer je i dalje propuštao vodu. Tupaia je bio bolestan već na putu do Jave i odbijao je lijekove, a kad je stigao u grad, Banks piše da se oraspoložio. Njegov učenik Taiata plesao je ulicama zadivljen kućama i kočijama. Kad je Tupaia vidio da svaki narod ondje nosi svoju odjeću, zatražio je da mu s broda donesu tahićansku tkaninu i obukao se u nju.

    Grad je bio pun malarije i dizenterije. Na zahtjev bolesnog Tupaije Banks mu je podigao šator na otočiću Kuyper, gdje je puhao vjetar s mora. Prvi je umro brodski liječnik William Monkhouse, zatim Taiata, a 11. studenoga Banks je dobio vijest da je umro i Tupaia. Kad je Endeavour krenuo dalje, više od četrdeset ljudi bilo je bolesno.

  21. Rt dobre nade

    14. ožujka 1771., Table Bay, Cape Town, Južnoafrička Republika.

    Na putu preko Indijskog oceana od dizenterije i groznice koje su ponijeli iz Batavije umrlo je još mnogo ljudi, među njima i astronom Charles Green. U Cape Townu su bolesni smješteni na kopno. Pri isplovljavanju umro je i brodski navigator Robert Molyneux.

  22. Povratak u Englesku

    12. srpnja 1771., Downs kod Deala, Engleska.

    Nakon kratkog zadržavanja na Svetoj Heleni brod je s flotom Istočnoindijske kompanije doplovio u Englesku. Isti dječak koji je prvi ugledao Novi Zeland prvi je vidio i rt Lizard. U Downsu se Endeavour usidrio poslijepodne, a Cook se iskrcao i krenuo u London.

Pogled druge strane

Gotovo sve što znamo o ovom putovanju zapisali su ljudi s broda. Ponešto se ipak može doznati iz Tupaijinih crteža i karte, iz onoga što su Englezi zapisali o njegovim riječima i iz načina na koji zajednice uz čije je obale Endeavour pristao pamte te susrete danas.

Tupaia. Tupaia nije bio vodič u službi broda, nego svećenik i diplomat koji je sam odlučio krenuti i koji je imao svoje ciljeve: Cook je zapisao da je Tupaia stalno nagovarao brod da plovi na zapad, prema otocima koje je poznavao, i da su prema njegovim riječima polinezijski brodovi brži od Endeavoura. Na Huahineu i Raʻiātei on je, a ne Cook, sklapao mir s poglavarima prema njihovu obredu. Banks je, kad ga je uzeo na brod, zapisao da ga može držati „kao znamenitost”, kao što susjedi drže lavove i tigrove, a Cook ga je pri smrti opisao kao ponosna i tvrdoglava. Istraživači Lars Eckstein i Anja Schwarz upozoravaju da njegova karta nije samo dokaz kako se prilagodio europskom crtanju karata, nego prijevod između dvaju sustava plovidbe, u kojem je Tupaia izmislio vlastiti način prikaza.

Tūranganui-a-Kiwa. Prvi susret Maora i Europljana na Novom Zelandu za koji postoje zapisi s obje strane završio je mrtvima. Prvi ubijeni bio je Te Maro iz plemena Ngāti Oneone; u prvim dvama danima ljudi s Endeavoura ubili su devet Maora. Na mjestu iskrcavanja danas stoji devet stupova u spomen ubijenima. Britanska visoka povjerenica Laura Clarke 2019. je u ime britanske vlade plemenima Tūranganui-a-Kiwe izrazila žaljenje zbog tih smrti; ispriku nije izrekla.

Gweagal u Kamayu. Dvojica muškaraca koji su se na plaži suprotstavili iskrcavanju bili su Gweagali, a Cookov dnevnik pokazuje da su stanovnici zaljeva sve vrijeme htjeli samo da stranci odu. Povjesničarka Maria Nugent piše da pažljivo čitanje Cookova i Banksova dnevnika razotkriva izmišljotine kojima su australski doseljenici poslije pretvorili taj trenutak u priču o osnutku. Od četrdeset kopalja koja su ljudi s broda odnijeli iz koliba sačuvala su se četiri; u Cambridgeu su ih čuvali od 1771., a 2024. vraćena su zajednici La Perouse, potomcima Gweagala. Štit od kore koji je posada ponijela iz Kamaya i koji se čuva u Britanskom muzeju napravljen je od crvenog mangrova, koji raste više od petsto kilometara sjevernije, pa svjedoči o razmjeni među narodima istočne Australije prije dolaska Europljana.

Guugu Yimithirr kod rijeke Endeavour. Za Guugu Yimithirr ušće rijeke bilo je mjesto gdje se nije smjela proliti krv, a kornjače koje su mornari lovili uzete su sa svetih mjesta gdje se legu, bez dopuštenja. Njihova predaja kaže da je nakon požara stariji čovjek prišao s kopljem slomljena vrha kao znakom mira; ta se razmjena pamti kao prvo zabilježeno pomirenje Aboridžina i Europljana, a mjesto je 2021. upisano u popis baštine Queenslanda. Popis riječi koji je Cook ondje zapisao prvi je zapis nekog australskog jezika. Riječ „kangaroo” dolazi iz njega: jezikoslovac John Haviland potvrdio je da Guugu Yimithirr i danas riječju gangurru zovu jednu vrstu velikog tamnog klokana, čime je opovrgnuta priča da je riječ značila „ne razumijem”.

Nasljeđe

Endeavour je ucrtao obale Novog Zelanda i istočne Australije. Mjerenja prolaza Venere međusobno su se razlikovala više nego što su promatrači očekivali. Južni kontinent nije pronađen, a na drugom putovanju Cook je pokazao da ga u umjerenim južnim širinama nema. Cookovo proglašenje istočne obale britanskom poslužilo je 1788. kao osnova za osnivanje kažnjeničke kolonije u Botany Bayu, a s njom je za Aboridžine počelo osvajanje njihove zemlje.

Tupaijina karta sačuvana je samo u prijepisima, a Europljani je dugo nisu znali pravilno čitati. Danas se smatra jednim od najvažnijih svjedočanstava polinezijskog znanja o plovidbi.

Izvori

  1. W. J. L. Wharton (ur.), Captain Cook's Journal During His First Voyage Round the World made in H.M. Bark Endeavour 1768–71, Elliot Stock, London, 1893.
  2. J. D. Hooker (ur.), Journal of the Right Hon. Sir Joseph Banks during Captain Cook's First Voyage in H.M.S. Endeavour in 1768–71, Macmillan, London, 1896.
  3. Lars Eckstein i Anja Schwarz, The Making of Tupaia's Map: A Story of the Extent and Mastery of Polynesian Navigation, Competing Systems of Wayfinding on James Cook's Endeavour, and the Invention of an Ingenious Cartographic System, The Journal of Pacific History 54 (1), 2019., 1–95.
  4. Maria Nugent, „To Try to Form Some Connections with the Natives”: Encounters between Captain Cook and Indigenous People at Botany Bay in 1770, History Compass 6 (2), 2008., 469–487.
  5. Valerie J. Attenbrow i Caroline R. Cartwright, An Aboriginal shield collected in 1770 at Kamay Botany Bay: an indicator of pre-colonial exchange systems in south-eastern Australia, Antiquity 88 (341), 2014., 883–895.
  6. John B. Haviland, A Last Look at Cook's Guugu Yimidhirr Word List, Oceania 44 (3), 1974., 216–232.
  7. Department of Conservation (Novi Zeland), Puhi Kai Iti/Cook Landing National Historic Reserve.
  8. Royal Society Te Apārangi, Britain expresses regret for killing of Māori during Captain Cook's landing 250 years ago.
  9. Trinity College Cambridge, Return of the Gweagal spears to the La Perouse Aboriginal Community, 2024.
  10. National Trust of Queensland, Reconciliation Rocks.