Let Amelije Earhart oko svijeta

Ukratko

• Amelia Earhart htjela je obletjeti Zemlju najduljim putem, uz ekvator, u dvomotornom zrakoplovu Lockheed Electra 10E koji je zvala letećim laboratorijem.
• Prvi pokušaj, prema zapadu, završio je u ožujku 1937. na Havajima, kad se zrakoplov razbio pri polijetanju; drugi je počeo 1. lipnja u Miamiju, u suprotnom smjeru.
• S navigatorom Fredom Noonanom preletjela je za mjesec dana Južnu Ameriku, južni Atlantik, Afriku, južnu Aziju i današnju Indoneziju i 29. lipnja stigla u Lae na Novoj Gvineji.
• Dana 2. srpnja poletjeli su prema otoku Howland, udaljenom više od četiri tisuće kilometara; brod obalne straže Itasca čuo je njezin glas, ali dvosmjerna veza nije uspostavljena.
• Ni zrakoplov ni posada nikad nisu pronađeni.

Etape

1. Miami

   1. lipnja 1937., Miami, Florida, SAD.

   Nakon probnih letova i sitnih popravaka Earhart i Noonan poletjeli su ujutro 1. lipnja. Let iz Kalifornije u Miami bio je posljednja provjera zrakoplova; tek su u Miamiju objavili da će put oko svijeta ići prema istoku.

2. San Juan

   1. lipnja 1937., San Juan, Portoriko.

   Prva dionica vodila je do Portorika. Sljedećeg jutra krenuli su prema Južnoj Americi.

3. Venezuela i Gvajana

   2. lipnja 1937., Caripito, Venezuela, i Paramaribo, Nizozemska Gvajana (današnji Surinam).

   Drugog dana sletjeli su u Caripito u Venezueli, a trećeg u Paramaribo. Odavde je Earhart namjeravala ravno do Natala, ali zbog čeonog vjetra spustila se ranije.

4. Fortaleza

   4. lipnja 1937., Fortaleza, Brazil.

   Od Paramariba letjeli su gotovo tisuću i pol kilometara nad prašumom i šestotinjak nad morem, preko blatnih rukavaca ušća Amazone. Noonan je, zapisala je Earhart, žalio što ju nije polio vodom kad su prvi put prešli ekvator. U Fortalezi su odlučili mirno pripremiti zrakoplov za Atlantik. Zapovjednik uzletišta stavio im je na raspolaganje sve što je imao; dok su ljudi s uzletišta mijenjali ulje i pregledavali podvozje, Earhart i Noonan prali su motore i propelere. Earhart je u gradu tražila spužvastu gumu za popravak poklopca kabine i nisu joj je dali platiti.

5. Natal

   6. lipnja 1937., Natal, Brazil.

   U Natalu im je meteorolog francuske tvrtke Air France pripremio prognozu za prelet, a u kuhinji francuskih pilota Earhart je zapamtila lonce koji su lijepo mirisali. Poletjeli su 7. lipnja u 3 sata i 13 minuta, po mraku.

6. Saint-Louis

   7. lipnja 1937., Saint-Louis, Francuska Zapadna Afrika (današnji Senegal).

   Prelet od oko tri tisuće kilometara Earhart je opisala kao rutinu, osim pljuska na pola puta: voda je udarala u stakla kabine smeđa od ulja s propelera. Kad su se u izmaglici pojavile obale Afrike, Noonan je predlagao da skrenu na jug, prema Dakaru, a ona je skrenula na sjever i nakon osamdesetak kilometara našla Saint-Louis. Kako se mračilo, ostali su ondje, a pogrešku je kasnije pripisala sebi.

7. Dakar

   8. lipnja 1937., Dakar, Francuska Zapadna Afrika (današnji Senegal).

   Do Dakara je trebalo 37 minuta. Mehaničari Air Francea pregledali su zrakoplov i oprali ga sapunom centimetar po centimetar. Earhart je odsjela u palači generalnog guvernera, a francuske meteorološke postaje dvaput na dan slale su prognoze za put preko Afrike. Zbog vremena se umjesto preko Niameyja odlučila za Gao i 10. lipnja u 7 sati i 55 minuta krenula preko Sahela.

8. Gao

   10. lipnja 1937., Gao, Francuski Sudan (današnji Mali).

   Na jugu su prijetile oluje, a na sjeveru pješčane oluje, pa je Earhart pokušavala proći između njih. Sletjela je u Gao na rijeci Niger još istoga poslijepodneva.

9. Fort-Lamy

   11. lipnja 1937., Fort-Lamy, Francuska Ekvatorska Afrika (današnja N'Djamena, Čad).

   Iz Gaoa su do Fort-Lamyja letjeli prosječnom brzinom od 177 milja na sat, uz lijepo vrijeme. U Fort-Lamyju jedini su put na prelasku Afrike zapeli zbog kvara: iz amortizera podvozja curio je zrak. Da se ponovno napuše, zapisala je Earhart, trebalo je sve ljude i svu opremu male postaje.

10. El Fasher

    12. lipnja 1937., El Fasher, Darfur, Anglo-egipatski Sudan.

    U El Fasheru bili su gosti guvernera pokrajine Darfur, u kući koja je nekad bila sultanova palača; Earhartina soba bila je do nekadašnjeg harema. Posvuda su ih savjetovali da lete prije podneva, pa su domaćine budili u tri i četiri ujutro.

11. Khartoum

    13. lipnja 1937., Khartoum, Anglo-egipatski Sudan.

    Zapadno od Nila stotinama kilometara vidjeli su samo pustinju, karavanske staze i tu i tamo šator. U Khartoumu je bilo vrlo vruće. Službenici su zrakoplov dezinficirali protiv komaraca, a carinici nisu bili znatiželjni, pa je Earhart sama prijavila vrećicu kikirikija iz Dakara. Istoga dana preletjeli su Nil i nastavili do Crvenog mora.

12. Massawa

    13. lipnja 1937., Massawa, Talijanska Istočna Afrika (današnja Eritreja).

    Nad planinama koje se uzdižu pedesetak kilometara od obale letjeli su na tri tisuće metara, pa su se do uzletišta morali spuštati u spiralama. Neko vrijeme nisu našli nikoga tko govori engleski, a Earhart nije znala talijanski, ali mehaničari su već mijenjali ulje i provjeravali svjećice. Od Dakara do Crvenog mora preletjeli su Afriku za četiri dana.

13. Assab

    14. lipnja 1937., Assab, Talijanska Istočna Afrika (današnja Eritreja).

    Da im za dugi skok do Indije ne bi ponestalo dnevnog svjetla, preselili su se južnije uz obalu, u Assab. Prelet južne Arabije nije im bio dopušten, pa su planirali letjeti nad morem uz obalu.

14. Karači

    15. lipnja 1937., Karači, Britanska Indija (današnji Pakistan).

    Iz Assaba su poletjeli prije zore, preletjeli Crveno more, letjeli uz obalu Arabije, preko Omanskog zaljeva do Gwadara, i nakon više od petnaest sati sletjeli u Karači. Earhart nikad nije vidjela pustiji kraj od arapske obale. Zaglavila je poluga za smjesu goriva desnog motora, pa su usporili da im ne nestane benzina. U Karačiju, na jednoj od najvećih zračnih luka na svijetu, zadržali su se do 17. lipnja, dok su mehaničari pregledavali zrakoplov.

15. Kalkuta

    17. lipnja 1937., Kalkuta, Britanska Indija.

    Preko Indije letjeli su osam sati. Nad pustinjom Sind vjetar je dizao pijesak dok tlo nije nestalo iz vida, a na visini od tisuću i pol metara oko zrakoplova su kružili crni orlovi. Kao orijentir preletjeli su uzletište Allahabad, a pred Kalkutom zaobilazili oluje. Earhart je u Kalkuti vidjela široke ulice pune rikši i bikove koji slobodno hodaju pločnicima.

16. Akyab

    18. lipnja 1937., Akyab, Burma (današnji Sittwe, Mjanmar).

    Poletjeli su s raskvašenog uzletišta u monsun i letjeli nisko nad rižinim poljima, a ljudi koji su radili u vodi gledali su gore i mahali šeširima. Nakon kratkog zadržavanja u Akyabu krenuli su prema Rangunu, ali ih je zid od kiše vratio. Noonan je zrakoplov doveo natrag nad samim valovima. Sljedećeg jutra vratili su se još jednom, a tek iz trećeg pokušaja prošli su.

17. Rangun

    19. lipnja 1937., Rangun, Burma (današnji Yangon, Mjanmar).

    Do Ranguna su se probili kroz jednu od najgorih oluja koje je Earhart doživjela i sletjeli u jedan sat poslijepodne.

18. Bangkok

    20. lipnja 1937., Bangkok, Sijam (današnji Tajland).

    Iz Ranguna su krenuli u zoru, istoga jutra kad i putnički zrakoplovi britanske tvrtke Imperial Airways i nizozemske KLM. Sva tri zrakoplova natočila su gorivo u Bangkoku, čije je uzletište Earhart ubrojila među najbolja na putu.

19. Singapur

    20. lipnja 1937., Singapur, Britanska Malaja.

    Letjeli su nad Sijamskim zaljevom i duž zapadne obale Malajskog poluotoka, a u Singapur su stigli prvi jer se nisu zaustavljali u Alor Staru. Dočekali su ih članovi američke zajednice i veliko mnoštvo ljudi drugih naroda. Earhart je sama nadzirala točenje goriva, a kad je ugasila motore, s novog uzletišta čula se glazba iz kineskog kazališta.

20. Bandung

    21. lipnja 1937., Bandung, Nizozemska Istočna Indija (današnja Indonezija).

    U radionicama nizozemske tvrtke KLM u Bandungu mehaničari su pregledali instrumente, jedini put na putu gdje je takav fini posao bio moguć. Dok su radili, Earhart je razgledala krater obližnjeg vulkana i Bataviju. Dana 24. lipnja preletjela je u Surabayu, ali se sutradan vratila u Bandung jer neki instrumenti i dalje nisu radili. Povratak je nazvala najtežom stvari koju je ikad učinila u zrakoplovstvu, jer je vrijeme bilo dobro, a motori su radili savršeno; bez instrumenata, međutim, letovi nad Tihim oceanom bili bi preopasni.

21. Surabaya

    oko 26. lipnja 1937., Surabaya, Java, Nizozemska Istočna Indija.

    Nakon popravka ponovno su preletjeli preko Jave do Surabaye i 27. lipnja ujutro krenuli prema Australiji.

22. Kupang

    27. lipnja 1937., Kupang, Timor, Nizozemska Istočna Indija.

    Earhart je u Kupangu htjela samo kratko stati i nastaviti do Darwina, gdje se na uzletištu već skupilo mnoštvo. Stigla je ipak tek poslijepodne i odlučila prenoćiti, a radiopostaja u Kupangu javila je to Darwinu.

23. Darwin

    28. lipnja 1937., Darwin, Sjeverni teritorij, Australija.

    Nakon preleta Timorskog mora sletjeli su prije podneva, a ljudi su automobilima, biciklima i pješice pohrlili na uzletište. Upravitelj uzletišta otkrio je da je radiogoniometar, kojim je Earhart trebala tražiti smjer prema radiopostajama, bio izvan rada zbog pregorjelog osigurača; zamijenili su ga. Earhart je s isprikom odbila večeru kod upravitelja Sjevernog teritorija, jer su hlače i kockasta košulja bili jedina odjeća koju je imala.

24. Lae

    29. lipnja 1937., Lae, Teritorij Nova Gvineja (današnja Papua Nova Gvineja).

    Let iz Darwina trajao je sedam sati i četrdeset minuta. Iza njih je bilo više od trideset tisuća kilometara, a pred njima najteži dio puta. Mehaničari tvrtke Guinea Airways promijenili su svjećice, očistili filtre i popravili crpku za gorivo. Na probnom letu Earhart nije uspjela radiogoniometrom odrediti smjer prema postaji u Laeu, a radiotelegrafist je doznao da ni ona ni Noonan ne čitaju Morseove znakove osim vrlo sporo. Zbog nesigurnih vremenskih signala polazak su odgodili za jedan dan; tek navečer 1. srpnja, dok su sve australske obalne postaje na deset minuta utihnule, Noonan je uhvatio točan signal iz Adelaidea i namjestio kronometar. Natočili su oko četiri tisuće litara goriva i 2. srpnja u deset sati prijepodne poletjeli, nakon zaleta od gotovo osam stotina metara.

25. Posljednje poruke

    2. srpnja 1937., Tihi ocean, u blizini otoka Howland.

    Lae je primao Earhartine poruke do 17 sati i 18 minuta: tada su bili iznad kumulusa, na oko 2400 metara. Kod Howlanda ih je čekao brod obalne straže Itasca. U ranu zoru po brodskom vremenu radiotelegrafisti su počeli hvatati njezin glas: u 6.15 javila je da su otprilike dvjesto milja daleko, a u 6.45 zamolila je brod da odredi smjer prema njoj. U 7.42 javila je da bi morali biti iznad broda, ali ga ne vide, da im ponestaje goriva, da ne uspijevaju uspostaviti vezu i da lete na tristotinjak metara. Nekoliko minuta kasnije javila je da kruže i da ne čuju brod, a zatim da čuju njegove signale, ali ne mogu odrediti smjer. Brod nije mogao odrediti smjer prema njoj. Posljednja zabilježena poruka, u 8.43, javljala je da lete duž pravca 157–337, odnosno sjeverozapad–jugoistok. Poslije toga brod više ništa nije čuo.

Pogled druge strane

Ljudi koje je Earhart na putu najviše susretala nisu bili stanovnici zemalja nad kojima je letjela, nego mehaničari, meteorolozi, carinici i kolonijalni službenici: francuski u Africi, talijanski u Eritreji, britanski u Sudanu i Indiji, nizozemski na Javi, australski u Darwinu i na Novoj Gvineji. Spavala je kod guvernera, a uzletišta su bila postaje zrakoplovnih tvrtki koje su povezivale kolonije s Europom. Zapisala je da je posvuda dočekana srdačno i da službenici čine sve da joj olakšaju put; jedino što je smetalo domaćine bila je obvezna dezinfekcija zrakoplova.

Mještane je uglavnom vidjela izdaleka i opisivala ih očima američke putnice svog vremena: u Saint-Louisu kolibe kakve je poznavala iz dječjih udžbenika zemljopisa i dostojanstveno držanje ljudi u dugim haljama, u Fortalezi ribare na malim splavima s jedrom i magarce natovarene teretom, u Burmi ljude u rižinim poljima koji su mahali zrakoplovu. Njezina izvješća čitali su ljudi diljem svijeta, ali ono što su ljudi uz put mislili o pilotkinji u hlačama koja je slijetala na njihova uzletišta, u tim izvorima nije zapisano.

Ponekad se vidi i druga strana pomoći koju je dobivala. U Fort-Lamyju je za jedan popravak trebala sva radna snaga male postaje, u Fortalezi trgovac nije htio uzeti novac, a u Laeu su radiotelegrafisti dva dana lovili vremenske signale da bi Noonan mogao namjestiti kronometar. Izvješće tvrtke Guinea Airways, napisano tri tjedna nakon nestanka, trijezno bilježi sve što su učinili, a i ono što su primijetili: da je odašiljač zrakoplova davao izobličen signal i da posada Morseove znakove čita samo slovo po slovo.

Nasljeđe

Američka mornarica i obalna straža pokrenule su potragu u kojoj su se brodu Itasca pridružili bojni brod Colorado i nosač zrakoplova Lexington s više od šezdeset zrakoplova. Prema New York Timesu, sudjelovalo je deset brodova i 102 zrakoplova, više nego ikad prije u potrazi za izgubljenim zrakoplovom. Mornarica je potragu obustavila 18. srpnja 1937., a Earhart je osamnaest mjeseci kasnije proglašena mrtvom.

Službeni zaključak bio je da posada nije pronašla otok, da joj je ponestalo goriva i da je pala u more blizu Howlanda. Drugi smatraju da su Earhart i Noonan sletjeli na nenaseljeni otok Nikumaroro, gdje su 1940. pronađeni dijelovi ljudskog kostura. Liječnik koji ih je tada pregledao procijenio je da su muški, a antropolog Richard Jantz 2018. ponovno je analizirao njegova mjerenja i zaključio da bolje odgovaraju Earhart. Taj zaključak počiva na mjerenjima i procjenama, a ne na samim kostima. Treći ih traže na Maršalovim otocima, tada pod japanskom upravom. Nijedna od tih pretpostavki nije potvrđena, a olupina Electre nije pronađena.

Let je ipak ostavio trag. Earhart i Noonan za mjesec dana preletjeli su tri kontinenta i dva oceana, a njihova izvješća dala su čitateljima diljem svijeta sliku zračnih putova kakvi su 1937. tek nastajali. Bilješke i telegrami s puta čuvaju se u arhivu Sveučilišta Purdue.

Izvori

1. Radiodnevnik broda obalne straže Itasca, 1.–2. 7. 1937., National Archives, Leo G. Bellarts Papers, NAID 6210268.
2. Radiodnevnik broda Itasca, drugo radno mjesto, čista kopija, 1.–2. 7. 1937. (preslika TIGHAR)
3. Eric H. Chater, izvješće tvrtke Guinea Airways o boravku Amelije Earhart u Laeu, Lae, 25. 7. 1937. (prijepis TIGHAR)
4. C. L. A. Abbott, upravitelj Sjevernog teritorija, dopis o radioopremi Earhartina zrakoplova u Darwinu, Darwin, 3. 8. 1937.
5. Amelia Earhart Putnam, Mrs Putnam Ready For Atlantic Hop, The Herald (Melbourne), 7. 6. 1937.
6. Amelia Earhart, An Uneventful Trip, The West Australian, 9. 6. 1937.
7. Amelia Earhart, Impressions in Senegal, The West Australian, 11. 6. 1937.
8. Amelia Earhart Putnam, Mrs. Putnam's Next Stop Sudan, The Sun (Sydney), 13. 6. 1937.
9. Amelia Earhart Putnam, Mrs. Putnam Leaves Africa Behind, The Advertiser (Adelaide), 15. 6. 1937.
10. Amelia Earhart Putnam, Mrs. Putnam A Few Days From Australia, The Sun (Sydney), 15. 6. 1937.
11. Amelia Earhart, Red Sea Blue From Air, The Courier-Mail (Brisbane), 16. 6. 1937.
12. Amelia Earhart Putnam, Mrs. Putnam in India, The Advertiser (Adelaide), 17. 6. 1937.
13. Rain Delays Mrs. Putnam, The Advertiser (Adelaide), 19. 6. 1937.
14. Amelia Earhart Putnam, Airwoman Flies Into Wall Of Water, The Sun (Sydney), 20. 6. 1937.
15. Mrs. Putnam. Arrival at Singapore, The Sydney Morning Herald, 21. 6. 1937.
16. Amelia Earhart Putnam, Mrs. Putnam's Flight Over Malaya, The Sun (Sydney), 22. 6. 1937.
17. Amelia Earhart, Miss Earhart Delayed, The Courier-Mail (Brisbane), 24. 6. 1937.
18. Round the World. Miss Earhart Delayed, The West Australian, 26. 6. 1937.
19. Mrs. Putnam Due At Darwin Today, The Advertiser (Adelaide), 28. 6. 1937.
20. Miss Earhart Lands At Darwin, Maryborough Chronicle, 29. 6. 1937.
21. Amelia Earhart. Search Abandoned By U.S. Navy, The Mercury (Hobart), 20. 7. 1937.
22. Paul L. Briand Jr., Daughter of the Sky: The Story of Amelia Earhart, Duell, Sloan and Pearce, New York, 1960.
23. Purdue University Archives and Special Collections, Remembering Amelia Earhart's Round-the-World Flight (2. dio), 2017.
24. Randall S. Jacobson, The World Flight, Second Attempt: Intended Route to Howland, TIGHAR.
25. Richard L. Jantz, Amelia Earhart and the Nikumaroro Bones: A 1941 Analysis versus Modern Quantitative Techniques, Forensic Anthropology 1 (2), 2018., 83–98.