Fawcettova potraga za gradom Z

Percy Fawcett krenuo je 1925. sa sinom Jackom i Raleighom Rimellom iz Cuiabe u Mato Grossu tražiti ostatke nestale civilizacije koju je zvao Z. Posljednje pismo poslao je krajem svibnja iz logora u visoravni, a zatim su trojica nestala u području gornjeg Xingua.

Ukratko

  • Percy Fawcett vjerovao je da se u šumama srednjeg Brazila kriju ostaci stare civilizacije, a grad koji je tražio nazivao je Z.
  • Sa sinom Jackom i Raleighom Rimellom krenuo je u travnju 1925. iz Cuiabe, a 21. svibnja iz vladine postaje Bakairi, posljednje ispostave prema sjeveru.
  • Posljednje pismo napisao je 29. svibnja u logoru gdje mu je 1920. uginuo konj; poslije toga nije stigla ni jedna pouzdana vijest.
  • Prema kasnijim kazivanjima, trojica su se spustila rijekom do sela gornjeg Xingua i otišla prema istoku, kamo ih je narod Kalapalo odvraćao da idu.
  • Ondje su prije dolaska Europljana doista postojala velika naselja povezana cestama i opasana rovovima, ali ne kameni grad kakav je Fawcett zamišljao.

Kraljevsko geografsko društvo podržalo je 1924. Fawcettov plan da iz Cuiabe krene na sjever, prijeđe pješice slabo poznata područja između gornjih tokova velikih pritoka Amazone i izađe na rijeku São Francisco na istoku. Društvo mu je kupilo lagane mjerne instrumente, a dio novca dobio je od novinske agencije kojoj je trebao slati izvještaje. Fawcett nije vjerovao u velike ekspedicije s mnogo ljudi i tereta. Htio je putovati lako, živjeti od onoga što nađe i pridobiti starosjedioce darovima. Prijatelje je upozorio da se ne čude ako se ne javi dvije godine ili više, a Društvo je poslije podsjećalo da je i sam odlučno tvrdio da mu spasilačka ekspedicija ne bi mogla pomoći.

Etape

  1. New York

    10. prosinca 1924., New York, Sjedinjene Američke Države.

    Fawcett i njegov stariji sin Jack stigli su u New York, gdje im se pridružio treći član ekspedicije, Raleigh Rimell. Rimell je bio Englez, sin mornaričkog liječnika, koji je neko vrijeme živio u Kaliforniji, pa su ga novine pogrešno smatrale Amerikancem.

  2. Rio de Janeiro

    oko 1925., Rio de Janeiro, Brazil.

    Iz New Yorka trojica su otputovala u Rio de Janeiro, tadašnji glavni grad Brazila. Točan datum dolaska u dostupnim izvorima nije zabilježen, ali stigli su između prosinca i ožujka. Fawcett je poslije zahvaljivao britanskom veleposlanstvu i ministrima savezne vlade, koji su ekspediciji izašli u susret.

  3. Cuiabá

    7. ožujka 1925., Mato Grosso, Brazil.

    Iz Rija su otišli do rijeke Paragvaj, a njome do Cuiabe, glavnog grada savezne države Mato Grosso. Odande je Fawcett 7. ožujka pisao Društvu da skupljaju životinje i čekaju početak sušnog razdoblja. Dvojica unajmljenih ljudi trebala su im pomagati s mazgama do mjesta do kojeg je stigao 1920., a dalje su trojica namjeravala nastaviti sami. Krenuli su 20. travnja s desetak životinja: konji su bili prilično dobri, a mazge slabe.

  4. Postaja Bakairi

    15. svibnja 1925., Mato Grosso, Brazil.

    Do vladine postaje kraj sela naroda Bakairi, koju je Fawcett nazvao posljednjom ispostavom civilizacije, putovali su gotovo mjesec dana. Rimell se oporavljao od upale stopala. Fawcett je 20. svibnja pisao Društvu da su sva trojica zdrava i da izlaze iz dosega pošte, te naveo točan položaj postaje. Sljedećeg dana krenuli su prema sjeveru.

  5. Dead Horse Camp

    29. svibnja 1925., visoravan između rijeka Paranatinga i Xingu, Mato Grosso, Brazil.

    Logor na visoravni Fawcett je nazvao po konju koji mu je ondje uginuo 1920.; od njega su ostale samo bijele kosti. Ženi Nini pisao je 29. svibnja da očekuje susret sa starosjediocima za tjedan ili deset dana, a novinskoj agenciji 30. svibnja da su se probijali kroz suho nisko grmlje, plivali preko potoka i da su ih izjedali kukci. Dvojica vodiča ovdje su se vratila s dijelom životinja, jer su bili sve uplašeniji. U pismu ženi naveo je širinu od 11° 43', a u izvještaju agenciji 13° 43'; urednici časopisa Društva zaključili su da je u pismu riječ o pogrešci. Bernardino je 1928. Dyottu pokazao to mjesto kraj rijeke Batovi. Pisma iz logora posljednja su pouzdana vijest o ekspediciji.

  6. Rijeka Kuluseu

    oko lipnja 1925., rijeka Culiseu, Mato Grosso, Brazil.

    Prema Bernardinu, čovjeku iz Bakairija koji je tvrdio da je s Fawcettom išao dalje od logora, trojica su do rijeke Kuluseu, danas Culiseu, išla s tovarnim životinjama, a zatim posudila dva kanua od kore koji su pripadali ljudima u prolazu. Rijekom su se spustili do zemlje naroda Anauquá. Na obali su prenoćili tri noći i zatim pješice otišli u njihova sela. Bernardino je kanue vratio uzvodno.

  7. Preko Kuluenea

    oko lipnja 1925., istočno od rijeke Culuene, gornji Xingu, Mato Grosso, Brazil.

    Prema onome što su 1928. ispričali ljudi s Xingua, trojica su jednu noć prenoćila u selu naroda Kalapalo i sljedećeg jutra nastavila do rijeke Kuluene, danas Culuene. Nekoliko ljudi Anauquá nosilo im je brašno od manioke još dan hoda istočno od rijeke, a jedan od trojice tada je teško hodao. Dalje su išli sami, prema istoku, u područje koje su ljudi s Xingua smatrali opasnim. Kalapalo su nekoliko dana gledali dim njihove vatre iznad šume, a onda je dim nestao. Što se poslije dogodilo, nitko pouzdano ne zna.

Pogled druge strane

Za Fawcetta je gornji Xingu bio neistražena divljina, ali taj je kraj bio dom više naroda, Kalapala, Kuikura, Anauquá i drugih, sličnih običaja i načina života. Živjeli su u selima s velikim kućama oko otvorenog trga, sadili maniok i lovili ribu. Europljani su ondje stigli tek sredinom 18. stoljeća, a mnoga su sela tada već bila napuštena, vjerojatno zato što su bolesti donesene s obale ranije desetkovale stanovništvo.

Kalapalo su o trojici stranaca sačuvali usmenu predaju. Sličnu priču čuo je antropolog Vincenzo Petrullo 1931., antropologinja Ellen Basso zapisala ju je desetljećima poslije od Kalapala koji je kao dječak vidio strance, a novinar David Grann čuo ju je 2005. od poglavice Vajuvija. Po njoj su došla trojica izgladnjelih i umornih ljudi, stariji i dvojica mladih, s teretom na leđima. Seljani su ih nahranili ribom i kruhom od manioke, a oni su im dali udice i noževe. Kad je stariji rekao da idu na istok, upozorili su ih da ondje žive neprijateljski ljudi. Stranci su ipak otišli. Kalapalo su danima gledali dim njihove vatre, a petoga dana dima više nije bilo. Vajuvi je rekao da su ih Kalapalo pokušali spasiti, a ne ubiti.

Već 1928., kad je George Dyott ispitivao ljude na Xinguu uglavnom znakovima, kazivanja su se razilazila: poglavica Kalapala rekao je da su stranci ubijeni i okrivio Anauquá, oni su krivili narod Suyá na istoku, a poglavica Anauquá Aloique najprije je rekao da su stranci umrli od žeđi. Dyott je posumnjao u samog Aloiquea, jer je u njegovoj kući vidio mali metalni kovčeg, a na djetetovoj ogrlici pločicu londonske tvrtke koja je Fawcettu isporučila sanduke. Je li kovčeg uopće bio Fawcettov i kako je došao do sela, ostalo je nepoznato. Godine 1951. Orlando Villas-Bôas objavio je da su Kalapalo priznali ubojstvo i predao kosti za koje se tvrdilo da su Fawcettove. Kraljevski antropološki institut u Londonu utvrdio je da nisu, jer gornja čeljust nije odgovarala Fawcettovoj, a čovjek je bio znatno niži od Fawcetta. Vajuvi je Grannu ispričao da su to bile kosti njegova djeda Mugike, koje su seljani iskopali nakon što im je za visok kostur obećana nagrada.

Arheologija je Fawcettovoj zamisli dala drukčiji odgovor. Arheolog Michael Heckenberger radio je od 1991. s Kuikurima, a dvojica od njih, Afukaka i Urissapá Tabata Kuikuro, supotpisnici su njegova rada iz 2003. Kuikuro su istraživačima pokazivali nalazišta i prepoznavali tamnu plodnu zemlju, koju zovu egepe, po biljkama koje na njoj rastu. Zajedno su ucrtali devetnaest sela u dvije skupine, naseljenih od oko 800. do oko 1600. godine. Oko naselja i u njima iskopani su rovovi, a sela su imala kružne trgove i bila povezana ravnim cestama širokima i do oko 45 metara, s nasipima uz rubove. Bilo je i mostova, uzdignutih putova, kanala, pregrada na rijekama i ribnjaka, a dio njih koristi se i danas. Svaka skupina imala je, prema procjeni istraživača, od 2500 do 5000 stanovnika. Heckenberger i suradnici opisali su 2008. taj obrazac kao poseban oblik urbanizma: skupine manjih samostalnih zajednica povezanih u regionalnu cjelinu, s poljima i šumom između njih. To nisu bili kameni gradovi kakve je Fawcett zamišljao, nego naselja koja su izgradili preci ljudi koji i danas žive na Xinguu.

Nasljeđe

Kad se Fawcett ni nakon dvije godine nije javio, novine su prenosile glasine da su ga vidjeli živog. Godine 1928. krenuo je u potragu George M. Dyott, kojemu su putovanje većinom platile novine. S malom skupinom, kamerama i radijskim odašiljačem 6. svibnja stigao je u Cuiabu, uz pomoć Bernardina prošao Fawcettovim tragom do sela Anauquá i Kalapalo i vratio se uvjeren da su trojica mrtva. Svoj je put opisao 1930. u knjizi Man Hunting in the Jungle. Slijedile su i druge potrage i nove glasine. Fawcettov mlađi sin Brian objavio je 1953. očeve zapise pod naslovom Exploration Fawcett, a 1955. nadlijetao je prašumu i bacao letke s pitanjima za brata, ali odgovor nije dobio. Priča o gradu Z i dalje privlači pustolove i pisce, a arheološka istraživanja gornjeg Xingua pokazala su da ondje nije bila netaknuta divljina, nego krajolik koji su ljudi stoljećima oblikovali.

Izvori

  1. Colonel Fawcett's Expedition in Matto Grosso, The Geographical Journal 71 (2), 1928., 176–.
  2. G. M. Dyott, The Search for Colonel Fawcett, The Geographical Journal 74 (6), 1929., 513–.
  3. G. M. Dyott, Man-Hunting in the Jungle: The Search for Colonel Fawcett, Edward Arnold, London, 1930.
  4. P. H. Fawcett, Exploration Fawcett, priredio Brian Fawcett, Hutchinson, London, 1953.
  5. Michael J. Heckenberger, Afukaka Kuikuro, Urissapá Tabata Kuikuro, J. Christian Russell, Morgan Schmidt, Carlos Fausto, Bruna Franchetto, Amazonia 1492: Pristine Forest or Cultural Parkland?, Science 301, 2003., 1710–1714.
  6. Michael J. Heckenberger i suradnici, Pre-Columbian Urbanism, Anthropogenic Landscapes, and the Future of the Amazon, Science 321, 2008., 1214–1217.
  7. UF researchers find Amazon once home to large, complex settlements, University of Florida News, rujan 2003.
  8. David Grann, The Lost City of Z, The New Yorker, 2005.