Franklinova posljednja ekspedicija

Dva broda britanske mornarice krenula su 1845. tražiti Sjeverozapadni prolaz kroz arktičke otoke Kanade. Zarobljeni u ledu kraj Otoka kralja Williama, brodovi su napušteni 1848., a nitko od 129 ljudi nije se vratio.

Ukratko

  • Ekspedicija je trebala pronaći prolaz iz Atlantika u Tihi ocean sjeverno od Amerike, koji su Europljani tražili više od dva stoljeća.
  • Brodovi Erebus i Terror imali su parne strojeve, grijanje i hranu u konzervama za tri godine i bili su najbolje opremljena polarna ekspedicija svog doba.
  • U rujnu 1846. led ih je zarobio sjeverozapadno od Otoka kralja Williama; Franklin je umro u lipnju 1847., a preživjeli su u travnju 1848. napustili brodove i krenuli pješice na jug.
  • Ni jedan se nije vratio. Što se dogodilo, doznalo se iz poruke u kamenoj gomili, iz kostiju razasutih po otoku i iz onoga što su ispričali Inuiti.

Sjeverozapadni prolaz trebao je skratiti put iz Europe u Aziju. Do 1845. Britanci su ucrtali veći dio sjeverne obale Kanade, a ostao je neistražen samo razmjerno kratak dio između poznatih voda. Admiralitet je vjerovao da će ga dobro opremljena ekspedicija proći u jednoj ili dvije sezone.

Etape

  1. Temza

    svibanj 1845., Greenhithe, Engleska.

    Erebus i Terror isplovili su s ušća Temze. Na putu prema Grenlandu pratio ih je opskrbni brod, koji je nekoliko bolesnih i nepodobnih ljudi vratio kući; u Arktik ih je nastavilo 129.

  2. Zaljev Melville

    srpanj 1845., zapadni Grenland.

    Posljednji su ih vidjeli kitolovci u Baffinovu zaljevu, dok su brodovi čekali da se led razmakne kako bi prešli prema Lancasterovu tjesnacu. Poslije toga o ekspediciji se ništa nije čulo.

  3. Kanal Wellington

    oko kolovoza 1845., Nunavut, Kanada.

    Prema poruci, prvog ljeta brodovi su se popeli kanalom Wellington do 77. paralele, dalje na sjever nego ijedan brod prije njih u tim vodama, a zatim se vratili zapadnom stranom Otoka Cornwallis.

  4. Otok Beechey

    oko rujna 1845., Nunavut, Kanada.

    Prvu zimu proveli su usidreni kraj malog Otoka Beechey. Na obali su ostala tri groba mornara umrlih te zime. Potrage su to zimovalište pronašle 1850., ali bez ijedne poruke o tome kamo su brodovi otišli.

  5. Zarobljeni u ledu

    12. rujna 1846., sjeverozapadno od Otoka kralja Williama, Nunavut, Kanada.

    Brodovi su prošli prema jugu kroz neistražene vode, na devedesetak milja od poznatih voda uz obalu Amerike, kad ih je led zarobio. U svibnju 1847. poručnik Graham Gore otišao je saonicama na kopno i ostavio poruku: „Sir John Franklin zapovijeda ekspedicijom. Svi dobro.” Franklin je umro 11. lipnja 1847.

  6. Victory Point

    22. travnja 1848., Otok kralja Williama, Nunavut, Kanada.

    Brodovi se ni drugog ljeta nisu oslobodili. Dana 22. travnja 1848. 105 preživjelih napustilo je brodove pod zapovjedništvom kapetana Francisa Croziera i izašlo na obalu. Na rubu Goreove poruke dopisali su da je umrlo devet časnika i petnaest mornara i da sutradan kreću prema rijeci Back, na kopnu daleko na jugu.

  7. Zaljev Erebus

    oko svibnja 1848., zapadna obala Otoka kralja Williama, Nunavut, Kanada.

    Ljudi su vukli teške čamce na saonicama duž obale. M'Clintockova potraga pronašla je 1859. jedan takav čamac s dva kostura i hrpom stvari, od čizama i svilenih rupčića do sapuna i češljeva, koje iscrpljeni ljudi nisu imali snage nositi.

  8. Prema rijeci Back

    oko 1848., ušće rijeke Back, Nunavut, Kanada.

    Neki su stigli do južne obale otoka i preko leda na kopno. Inuiti su kasnije pričali da su vidjeli četrdesetak bijelaca kako vuku čamac prema jugu i da su kasnije, kraj ušća rijeke Back, pronađena tijela tridesetak ljudi. Ni jedan nije stigao do naselja.

Pogled druge strane

Inuiti iz okolice Otoka kralja Williama bili su jedini svjedoci propasti ekspedicije. Lovci su susretali iscrpljene ljude, nalazili tijela i predmete i kasnije se penjali na napušteni brod koji je led odnio prema jugu. M'Clintocku je jedna starica rekla da su ljudi „padali i umirali dok su hodali”, a on je zapisao da je pronađeni kostur to potvrdio.

Kad je istraživač John Rae 1854. donio u London ono što je čuo od Inuita, među ostalim i da su posljednji preživjeli jeli tijela mrtvih drugova, izazvao je zgražanje. Jane Franklin i pisac Charles Dickens odbacili su ta svjedočanstva i pisali da se Inuitima ne može vjerovati; Dickens je čak naslutio da su ih oni pobili. Kosti s tragovima rezanja, pronađene u 20. stoljeću, potvrdile su da su Inuiti govorili istinu.

Svjedočanstva su se prenosila usmeno više od stoljeća. Inuk Inukpujijuk pokazao je 1869. Charlesu Francisu Hallu na karti gdje je potonuo jedan brod, a povjesničar Louie Kamookak iz Gjoa Havena godinama je skupljao priče starijih. Kanadska služba za parkove navodi da bi bez tog znanja potraga za olupinama bila nemoguća.

Nasljeđe

Potraga za Franklinom trajala je desetljećima i u njoj je sudjelovalo više od trideset ekspedicija, koje su usput ucrtale velik dio kanadskog Arktika. Prolazom je prvi proplovio Roald Amundsen, od 1903. do 1906., malim brodom i uz pomoć onoga što je naučio od Inuita. Olupina Erebusa pronađena je 2014. kraj Otoka O'Reilly, blizu mjesta koje je opisao Inukpujijuk, a Terror 2016. u zaljevu Terror, na dubini od oko 24 metra. Obje olupine danas su zaštićeno nacionalno povijesno mjesto, kojim Kanada upravlja zajedno s Inuitima.

Izvori

  1. Francis Leopold M'Clintock, In the Arctic Seas: A Narrative of the Discovery of the Fate of Sir John Franklin and His Companions, Porter & Coates, Philadelphia, bez godine (prvo izd. 1859.).
  2. Parks Canada, Inuit Qaujimajatuqangit: Inuit knowledge and the Franklin wrecks.
  3. David C. Woodman, Unravelling the Franklin Mystery: Inuit Testimony, McGill-Queen's University Press, 1991.
  4. Douglas R. Stenton, A Most Inhospitable Coast: The Report of Lieutenant William Hobson's 1859 Search for the Franklin Expedition on King William Island, Arctic 67(4), 2014.