Poslanstvo na Volgu

Ukratko

• U lipnju 921. iz Bagdada je krenulo poslanstvo kalifa al-Muqtadira vladaru Volških Bugara Almušu, koji je zatražio učitelje vjere, džamiju i novac za utvrdu; tajnik poslanstva bio je Ahmad ibn Fadlan.
• Preko Perzije i Buhare poslanstvo je stiglo u Horezm, prezimilo u Gurganju i u ožujku 922. krenulo s karavanom preko zaleđene stepe, kroz zemlje Oguza, Pečenega i Baškira.
• Stiglo je Bugarima na Volgu 12. svibnja 922., nakon sedamdeset dana puta od Gurganja. Zadaća je izvršena: pisma su pročitana, darovi predani, a kralj je primio ime Džafar po kalifu.
• Novac za utvrdu nije stigao, jer je upravitelj imanja koje se trebalo prodati dao uhititi kupca, pa je kralj nakon svečanog dočeka ljutito tražio novac od Ibn Fadlana.
• Na Volgi je Ibn Fadlan opisao trgovce koje je zvao Rusima i pogreb njihova poglavara u lađi. Kako se poslanstvo vratilo u Bagdad, nije poznato.

Etape

1. Bagdad

   21. lipnja 921., Irak.

   Poslanstvo je krenulo iz Bagdada u četvrtak 11. safara 309., odnosno 21. lipnja 921. S njim su putovali bugarski poslanik Abdallah ibn Baštu Hazar, dvojica kalifovih momaka, Turčin Tekin i Baris Slaven, pravnik i učitelj. Nosili su pisma kalifa, vezira i Nazira al-Haramija, darove za kralja, njegovu ženu, djecu i zapovjednike, i lijek koji je kralj tražio u pismu.

2. Hamadan

   oko srpnja 921., Iran.

   Preko Hulvana i Kirmisina, današnjeg Kermanšaha, poslanstvo se popelo u gorje zapadne Perzije. U Hamadanu, nekadašnjoj Ekbatani, ostali su tri dana.

3. Rajj

   oko srpnja 921., kraj Teherana, Iran.

   U Rajju su jedanaest dana čekali tamošnjeg gospodara Ahmada ibn Alija. Istočno od grada, oko Damgana, prolazili su krajem pod vlašću alidskih vladara s obala Kaspijskog jezera, koji nisu priznavali kalifa, pa su se skrivali u karavani i žurili do Nišapura.

4. Nišapur

   oko kolovoza 921., Iran.

   Nišapur je bio glavni grad Horasana pod vlašću samanidskih emira, koji su priznavali kalifa. Ondje su zatekli zapovjednika samanidske vojske, koji je upravo dao pogubiti Lajlu ibn an-Numana, alidskog vojskovođu koji je nekoliko mjeseci prije zauzeo grad.

5. Merv

   oko kolovoza 921., kraj Marija, Turkmenistan.

   Preko Saraksa stigli su u Merv, a odande na rub pustinje, gdje su tri dana odmarali deve prije prelaska do rijeke Amu-Darje.

6. Buhara

   oko rujna 921., Uzbekistan.

   U Buhari, prijestolnici Samanida, primio ih je vezir al-Džajhani, a zatim i emir Nasr ibn Ahmad, golobradi mladić koji ih je najprije upitao kako su ostavili kalifa. Pročitano mu je pismo kojim se nalaže prodaja imanja Ibn al-Furata u Horezmu. Ali kupac, Ahmad ibn Musa, trebao je krenuti iz Bagdada pet dana za njima, a upravitelj imanja, kršćanin Fadl ibn Musa, poslao je uhode na put i dao ga uhititi u Mervu. Poslanstvo je u Buhari čekalo dvadeset i osam dana, a onda krenulo bez novca, jer su ga suputnici upozoravali da će ih zima zatvoriti.

7. Kat

   oko listopada 921., kraj Beruniya, Uzbekistan.

   Unajmili su lađu i Amu-Darjom plovili do Kata, prijestolnice Horezma, putujući samo dio dana zbog oštre hladnoće. Horezmšah Muhammad ibn Irak primio ih je časno, ali im nije htio dopustiti da nastave: smatrao je cijelu stvar spletkom Turčina Tekina, koji je, kako je rekao, trgovao željezom u zemlji nevjernika, i upozoravao da između Horezma i Bugara živi tisuću nevjerničkih plemena. Popustio je tek kad su ga uvjerili da je to kalifova zapovijed.

8. Gurganj

   oko studenoga 921., Konye-Urgenč, Turkmenistan.

   U trgovačkom gradu Gurganju, Džurdžaniji arapskih pisaca, zimovali su od mjeseca redžeba do ševala. Amu-Darja se zaledila tako da su po njoj prelazili konji i kola. Ibn Fadlan piše da mu se brada pretvorila u komad leda kad je izašao iz kupelji i da je spavao u šatoru od pusta unutar kuće, a ipak mu se obraz lijepio za jastuk. Kad je sredinom ševala, oko 16. veljače 922., led počeo kopnjeti, kupili su turske deve, sašili čamce od devine kože i spremili hrane za tri mjeseca. Pravnik, učitelj i momci iz Bagdada tada su se povukli i ostali u gradu, jer su se bojali puta.

9. Zimska stepa

   oko ožujka 922., visoravan Ustjurt, između Aralskog i Kaspijskog jezera.

   U ponedjeljak 2. zul-kade 309., 4. ožujka 922., karavana je krenula iz Gurganja preko granične postaje Zamdžan, koju su zvali Turskim vratima. Snijeg je bio do koljena devama. Deset dana išli su pustom stepom u takvoj hladnoći da im se zima u Horezmu činila kao ljeto. Jedan Turčin poručio mu je preko Tekina, koji se pritom smijao: „Što to naš gospodar hoće od nas? Pobit će nas studeni!” Ibn Fadlan odgovorio je da kalif želi samo da priznaju da nema boga osim Alaha. Zatim su putovali noću, od ponoći do podneva, petnaest noći, do jednog kamenitog gorja.

10. Oguzi

    oko ožujka 922., stepa sjeverno od Ustjurta, Kazahstan.

    Iza gorja stigli su do Oguza, turskih nomada koji su živjeli u šatorima od dlake i selili se sa stadima. Ibn Fadlan ih je opisao s gađenjem, kao ljude koji se ne peru i ne vjeruju u Boga, ali je zabilježio i njihovo gostoprimstvo prema muslimanskim trgovcima. Zapovjednik Etrek ibn al-Qataghan primio ih je u velikim šatorima i prihvatio darove, ali na poziv da prijeđe na islam odgovorio je da će odgovor dati kad se vrate. Zatim je sazvao svoje zapovjednike. Najugledniji među njima, Tarkhan, rekao je da nikad nije čuo da je kalifov poslanik prošao njihovom zemljom i predložio da ih presijeku napola i uzmu im imovinu. Drugi su htjeli da ih opljačkaju ili da ih zamijene za oguske zarobljenike kod Hazara. Raspravljali su sedam dana, dok je poslanstvo čekalo u smrtnom strahu, i na kraju ih pustili.

11. Pečenezi

    oko travnja 922., kraj rijeke Ural, Kazahstan.

    Rijeke su prelazili u čamcima od devine kože, a deve i konji preplivali su ih, dok je naoružana prethodnica čuvala obalu od Baškira. Kod jednog jezera zatekli su Pečenege, tamnopute i obrijane, siromašne u usporedbi s Oguzima, i ostali kod njih samo jedan dan. Zatim su prešli Jaik, današnji Ural, najveću i najbržu rijeku koju su vidjeli. Jedan se čamac prevrnuo i nekoliko ljudi se utopilo, a s njima i deve i konji.

12. Baškiri

    oko svibnja 922., porječje rijeka Samare i Soka, Rusija.

    Preko Irgiza, Samare, Kinela i Soka stigli su u zemlju Baškira. Ibn Fadlan ih je nazvao najgorim i najprljavijim Turcima i zabilježio da su se pred njima jako čuvali. Opisao je i njihovu vjeru: jedni su štovali dvanaest gospodara, za zimu, ljeto, kišu, vjetar i druge sile, s najvećim na nebu, drugi zmije, ribe ili ždralove, za koje su pričali da su im krikom donijeli pobjedu u boju.

13. Bugari na Volgi

    12. svibnja 922., kraj Bolgara, Tatarstan, Rusija.

    U nedjelju 12. muharema 310., 12. svibnja 922., stigli su kralju Bugara, sedamdeset dana nakon polaska iz Gurganja. Dan hoda prije susreta dočekali su ih kraljevi sinovi i braća s kruhom, mesom i prosom, a sam kralj sjahao je, bacio se ničice i posuo ih srebrnim novcem. Nakon četiri dana, pred okupljenim knezovima, Ibn Fadlan je pročitao kalifovo pismo dok su kralj i dostojanstvenici stajali, a zatim predao darove kralju i njegovoj ženi.

    Do tada se u petkovnoj molitvi kralj spominjao kao kralj. Ibn Fadlan mu je rekao da se tako smije zvati samo Bog, pa je kralj uzeo ime Džafar ibn Abdallah, po kalifu Džafaru al-Muqtadiru, i otad se u molitvi spominjao kao kalifov štićenik. Ali tri dana poslije pozvao je Ibn Fadlana i bacio pred njega kalifovo i vezirovo pismo, pitajući gdje je novac. Rekao je da su došli samo da mu donesu novac za utvrdu protiv Hazara, a da su darove mogli donijeti i njegovi ljudi.

    Ibn Fadlan je u bugarskoj zemlji ostao neko vrijeme i zapisivao sve što je vidio. Opisao je kratke ljetne noći u kojima mujezin nije stizao zaspati između večernje i jutarnje molitve, i svjetlost na nebu nalik na dvije vojske koje se sukobljavaju. Muslimani iz poslanstva prestrašeno su se molili, a domaći su im se smijali. Povjesničari u tome prepoznaju polarnu svjetlost.

14. Rusi na Volgi

    oko 922., obala Volge, vjerojatno kraj bugarskog tabora.

    Na Volgi je Ibn Fadlan vidio trgovce koje je zvao Rusima (Rūsiyya), koji su Bugarima dovozili robove i prodavali krzna. Napisao je da nikad nije vidio savršenija tijela: bili su visoki kao palme, plavi i rumeni, a svaki je nosio sjekiru, mač i nož i bio tetoviran od noktiju do vrata. Njihove žene nosile su na prsima kutije od željeza, srebra ili zlata, prema bogatstvu muža, i ogrlice, jednu za svakih deset tisuća dirhama. O njihovoj čistoći pisao je s gađenjem kao o najprljavijim Alahovim stvorenjima.

    Kad je umro jedan od njihovih poglavara, Ibn Fadlan je prisustvovao pogrebu. Poglavar je deset dana ležao u privremenom grobu dok su mu šili odjeću. Jedna njegova robinja izjavila je da će umrijeti s njim, a od te izjave više nije mogla odustati. Njegovu su lađu izvukli na obalu i postavili na drva, a mrtvaca odjenuli i smjestili pod šator na lađi, s pićem, voćem i hranom, a uz njega su bacili žrtvovanog psa, konje i krave. Robinju su opili i ubili starica koju su zvali anđelom smrti i dvojica muškaraca, dok su drugi udarali po štitovima da se ne čuju njezini krici. Najbliži rođak, nag, zapalio je lomaču, i u roku od jednog sata lađa, poglavar i robinja izgorjeli su u pepeo. Na mjestu lomače podigli su okrugli humak i na njemu stup s imenom mrtvoga i imenom ruskog kralja.

    Ibn Fadlan nije znao jezik i sve je doznavao preko tumača. Ne zna se ni gdje je točno pogreb bio; pretpostavlja se da je bio uz bugarski tabor, ali nije isključeno da je zbog njega putovao dalje.

Pogled druge strane

Ibn Fadlan je putovao kao stranac među narodima kojima nije znao jezik, i mjerio ih je mjerilima svoje vjere i svojeg grada. Oguze je usporedio s magarcima lutalicama, Baškire nazvao najgorim Turcima, a Ruse najprljavijim stvorenjima. Ali njegov spis bilježi i kako su oni gledali njega.

Oguzi. Za Oguze je kalifovo poslanstvo bilo nešto neviđeno i sumnjivo. Njihovi zapovjednici bojali su se da ga je kalif poslao Hazarima da protiv njih okupi vojsku, pa su sedam dana raspravljali hoće li ga pustiti, opljačkati ili ubiti. Isti narod koji je Ibn Fadlan opisao kao divlji imao je stroga pravila gostoprimstva: gost je mogao uzeti deve i novac, a domaćin je dug tražio od cijele karavane. Za oguskog Turčina koji se smijao na studeni kalif je bio daleki gospodar čije želje nitko nije razumio.

Bugarski kralj. Almuš je kalifa zamolio za učitelje vjere, ali iz spisa se vidi da mu je jednako bilo važno nešto drugo. Plaćao je Hazarima danak, po jedno krzno kune od svake kuće, sin mu je bio talac kod hazarskog kralja, a taj mu je oteo jednu kćer, a tražio je i drugu, pa ju je kralj na brzinu udao za jednog od svojih knezova. Utvrdu je tražio da se obrani od Hazara, koji su ga, kako je rekao, porobili. Kad ga je Ibn Fadlan pitao zašto traži novac kad je i sam bogat, odgovorio je da je mogao sagraditi utvrdu svojim srebrom, ali da je želio blagoslov kalifova novca. Za njega je poslanstvo bilo savez i zaštita, a ne samo vjerska pouka, i zato ga je razočarao dolazak bez novca. Komentatori primjećuju da je poslije zadržao obred kakav su slijedili muslimani srednje Azije, a ne onaj koji mu je donio Ibn Fadlan.

Rusi. Pri pogrebu je jedan Rus rekao Ibn Fadlanu preko tumača: „Vi ste Arapi glupi. Najdražeg i najpoštovanijeg čovjeka stavljate u zemlju, gdje ga jedu crvi i kukci, a mi ga spaljujemo u trenu, pa odmah ulazi u raj.” Za njega je muslimanski ukop bio jednako čudan kao spaljivanje za Ibn Fadlana.

Tko su bili ti Rusi, raspravlja se gotovo dva stoljeća. Većina ih istraživača smatra skandinavskim trgovcima i ratnicima, Vikinzima na rijekama istočne Europe, a drugi pripadnicima naroda iz kojeg je nastala Kijevska Rus, u kojem su se Skandinavci miješali sa Slavenima. Arabist James Montgomery upozorava da arapski pisci tim imenom možda nisu uvijek označavali isti narod i da Ibn Fadlanova pristranost ne znači da njegov opis nije točan. Arheologija potvrđuje dio opisa: u Skandinaviji su pronađeni grobovi s lađama, a kraj Ladoge, u današnjoj Rusiji, i grobni humci u kojima je lađa spaljena s mrtvacem. Ali za anđela smrti, obredni snošaj i nagog čovjeka koji pali lomaču ne postoje usporedbe u nordijskim izvorima. Takvi se pogrebi mogu tumačiti kao skandinavski običaj koji se u novoj zemlji mijenjao pod utjecajem Slavena i Turaka, ili kao prizor koji je Ibn Fadlan, preko tumača, djelomično krivo razumio.

Nasljeđe

Poslanstvo nije postiglo sve što je Bagdad očekivao: Oguzi nisu prešli na islam, a utvrda nije sagrađena kalifovim novcem. Ali veze Volških Bugara s islamskim svijetom ojačale su. Povjesničar al-Masudi zabilježio je da je kraljev sin prije 932. hodočastio u Meku i od kalifa dobio zastavu, crnu počasnu odjeću i novac. Canard primjećuje da se u Masudijevo vrijeme, četrdesetih godina 10. stoljeća, bugarska zemlja mogla smatrati muslimanskom.

Kako se poslanstvo vratilo, ne zna se. A. P. Kovalevski pretpostavio je da je krenulo natrag već iste godine, prezimilo u Horezmu i stiglo u Bagdad u proljeće 923., ali to nije potvrđeno nijednim izvorom.

Ibn Fadlanov spis postao je jedan od glavnih izvora o narodima istočne Europe u 10. stoljeću, a njegov opis pogreba u lađi jedan je od rijetkih opisa takvog obreda iz pera očevica. Po njemu je Henryk Siemiradzki naslikao svoju sliku, a Michael Crichton 1976. objavio roman Eaters of the Dead, po kojem je snimljen i film Trinaesti ratnik.

Izvori

1. Marius Canard, La relation du voyage d'Ibn Fadlân chez les Bulgares de la Volga, Annales de l'Institut d'Études Orientales 16, Alžir, 1958., 41–146.
2. James E. Montgomery, Ibn Faḍlān and the Rūsiyyah, Journal of Arabic and Islamic Studies 3, 2000., 1–25.
3. Ibn Fadlan, Mission to the Volga, prev. James E. Montgomery, New York University Press, 2017.