Lewis i Clark do Pacifika

Ukratko

• Sjedinjene Države kupile su 1803. od Francuske Louisianu, golemo područje zapadno od Mississippija, a Jefferson je poslao ekspediciju da istraži Missouri i pronađe najkraći put do Tihog oceana za trgovinu.
• Lewis i Clark vodili su tridesetak vojnika, prevoditelja, Clarkova roba Yorka i od 1805. Sacagaweu, Lemhi Šošonku, s mužem i novorođenim sinom.
• Zimu 1804.–1805. proveli su kod Mandana i Hidatsa, a planine su prešli na konjima koje su dobili od Šošona; Nez Perce su ih nahranili kad su izgladnjeli sišli s planina.
• Do ušća Columbije stigli su u studenome 1805.; o mjestu za zimu glasali su svi, i York i Sacagawea, a zimu su proveli u Fort Clatsopu.
• Plovnog puta preko kontinenta nije bilo, ali ekspedicija se vratila s kartom, opisima stotina biljaka i životinja i porukom narodima Zapada da sad imaju novog oca u Washingtonu.

Etape

1. Camp Dubois

   14. svibnja 1804., ušće rijeke Wood River, Illinois, SAD.

   Zimu 1803.–1804. ekspedicija je provela u logoru na istočnoj obali Mississippija, nasuprot ušću Missourija, gdje je Clark uvježbavao ljude. Dana 14. svibnja 1804. u četiri sata poslije podne Clark je krenuo uz Missouri s velikom lađom na dvadeset vesala i dvjema pirogama, pred mnogo ljudi iz susjedstva. Lewis, koji je završavao poslove u St. Louisu, pridružio im se 20. svibnja u francuskom selu St. Charles.

2. Smrt narednika Floyda

   20. kolovoza 1804., Floyd's Bluff, Sioux City, Iowa, SAD.

   Lađa je sporo napredovala uz rijeku punu naplavljenih debala i sprudova. Narednik Charles Floyd teško se razbolio i 20. kolovoza umro; prije smrti rekao je Clarku da odlazi i zamolio ga da mu napiše pismo. Danas se smatra da je umro od upale slijepog crijeva. Pokopali su ga na vrhu brijega, a rijeku pokraj nazvali po njemu. Floyd je bio jedini član ekspedicije koji je umro na putu.

3. Kod Teton Lakota

   25. rujna 1804., ušće rijeke Bad (Teton), Fort Pierre, Južna Dakota, SAD.

   Na ušću rijeke koju su zvali Teton ekspedicija je susrela Brulé Lakote. Poglavica Crni Bizon primio je medalju, ali drugi poglavica, kojeg je Clark zvao Partizanom, tražio je više darova. Kad je Clark s poglavicama sišao na obalu, mladići su uhvatili uže piroge i nisu je puštali; Clark je izvukao mač, Lewis je ljude na lađi postavio pod oružje, a ratnici su napeli lukove. Crni Bizon je uzeo uže i poslao mladiće natrag. Ekspedicija je ostala još dva dana i gledala ples, a kad je 28. rujna krenula, ratnici su ponovno sjeli na uže, pa su kapetani poglavici morali dati smotak duhana da ga puste. Problem je bio i prevoditelj, koji je jedva znao lakotski.

4. Fort Mandan

   26. listopada 1804., kraj Washburna, Sjeverna Dakota, SAD.

   Krajem listopada ekspedicija je stigla do sela Mandana i Hidatsa, gdje se rijeka Knife ulijeva u Missouri, i ondje podigla utvrdu koju je nazvala Fort Mandan u čast susjeda. Dana 4. studenoga unajmila je kanadskog trgovca Toussainta Charbonneaua, koji je govorio hidatsanski i rekao da su mu dvije žene Šošonke; s njim su odlučili povesti jednu od njih da prevodi sa šošonskog. Bila je to Sacagawea, koju su Hidatsi nekoliko godina ranije oteli od Šošona.

   Zima je bila tako hladna da je toplomjer pokazivao i 38 stupnjeva Fahrenheita ispod ništice, oko −39 °C. Mandani i Hidatsi prodavali su ekspediciji kukuruz, a kovači ekspedicije popravljali su im sjekire i kovali bojne sjekire, što je, kako je Clark zapisao, bio jedini način da dođu do kukuruza. Sacagawea je 11. veljače 1805. rodila sina Jeana Baptistea. Dana 7. travnja ekspedicija je u šest kanua i dvije piroge krenula dalje uz Missouri: tridesetak ljudi, sa Sacagaweom i djetetom.

5. Veliki slapovi Missourija

   13. lipnja 1805., Great Falls, Montana, SAD.

   Kad je Lewis ugledao stup vodene prašine nad ravnicom i čuo huk, znao je da su to Veliki slapovi; iza prvoga otkrio je i druge. Ekspedicija je više od mjesec dana na drvenim kolima vukla kanue i teret kopnom oko njih, po vrućini, pljuskovima i tuči. Sacagawea je u lipnju bila teško bolesna. Dana 29. lipnja ljetni pljusak zamalo je odnio nju, dijete, Clarka i Charbonneaua iz jaruge u rijeku iznad slapova; York ih je tražio, a ona je spasila dijete, ali je voda odnijela nosiljku i djetetovu odjeću. Tek 15. srpnja ponovno su krenuli uzvodno.

6. Kod Šošona

   17. kolovoza 1805., Camp Fortunate, rijeka Beaverhead, Montana, SAD.

   Kod Tri rašlja Missourija Sacagawea je prepoznala mjesto gdje su je Hidatsi oteli, a uz rijeku Jefferson brdo koje su Šošoni nazivali po dabrovoj glavi. Lewis je otišao naprijed, 12. kolovoza prešao razvodnicu i prvi put okusio vodu sliva Columbije, a sljedećeg dana susreo Šošone i poglavicu Cameahwaita. Neki Šošoni bojali su se da ih vodi u zasjedu neprijateljima, pa je Lewis pristao poći s njima natrag prema rijeci.

   Dana 17. kolovoza stigao je Clark s Charbonneauom i Sacagaweom. Sacagawea je najprije prepoznala ženu s kojom je bila zarobljena, a onda u Cameahwaitu brata. Kapetani su Šošonima istoga popodneva preko lanca prevoditelja, od engleskog preko francuskog i hidatsanskog do šošonskog, objasnili da su sada pod zaštitom vlade Sjedinjenih Država, koja će im slati robu i oružje. Šošoni su im prodali konje i dali starca kojeg su zvali Toby da ih vodi preko planina.

7. Prijelaz Bitterroota

   11. rujna 1805., staza Lolo, Idaho, SAD.

   Od Šošona ekspedicija je pošla na sjever do dolina Salisha, a 11. rujna s mjesta koje su nazvali Travelers' Rest krenula je stazom Lolo preko gorja Bitterroot. Staza se penjala preko strmih grebena punih srušenih stabala, konji su padali niz obronke, a divljači gotovo nije bilo. Dana 14. rujna morali su zaklati ždrijebe da imaju što jesti, a 16. rujna padao je snijeg cijeli dan. Clark je zapisao da mu je bilo hladno kao nikad u životu i da se bojao da će mu se smrznuti noge u tankim mokasinama. Jeli su prijenosne juhe iz zaliha, svijeće i konje.

8. Weippe Prairie

   20. rujna 1805., Weippe, Idaho, SAD.

   Clark je sa šestoricom lovaca pošao naprijed i 20. rujna sišao na ravnicu gdje su Nez Perce, koji sebe zovu Nimiipuu, kopali korijen camasa. Ratnici su bili u pohodu, pa su ga dočekali starci, žene i djeca, isprva sa strahom. Dali su mu bizonsko meso, sušenog lososa i kruh od korijena camasa, a gladni ljudi, nenaviknuti na tu hranu, idućih su se dana razboljeli. Prema predaji Nez Percea, starica Watkuweis, koju su nekoć dobro primili bijeli ljudi, nagovorila je svoj narod da im ne naudi.

   Poglavica kojeg su zvali Twisted Hair nacrtao im je kartu rijeka do Columbije. Nez Perce su im pomogli izdubiti kanue i pristali čuvati im konje do proljeća. Dana 7. listopada ekspedicija je u novim kanuima krenula niz rijeku Clearwater.

9. Ušće Snakea u Columbiju

   16. listopada 1805., Pasco, Washington, SAD.

   Niz Clearwater i Snake plovili su kroz brzace u kojima su se kanui razbijali o stijene. Clark je zapisao da Sacagawea sve narode uvjerava u njihove prijateljske namjere, jer žena u skupini muškaraca znači mir. Na ušću Snakea u Columbiju dočekalo ih je oko dvjesto ljudi iz obližnjih sela, koji su pjevajući i plešući došli do njihova logora. Kupili su od njih pse za jelo, a oni su im dali svježeg i sušenog lososa.

10. Glasanje na ušću Columbije

    24. studenoga 1805., Station Camp, Washington, SAD.

    Preko brzaca i slapova Columbije ekspedicija je u studenome stigla do ušća, gdje su je danima tukle kiše i oluje. Ondje su živjeli Chinooki i Clatsopi, koji su već godinama trgovali s brodovima trgovaca krznom. Da bi kupili ogrtač od krzna morske vidre, kapetani su dali pojas od plavih perli koji je Sacagawea nosila oko struka.

    Dana 24. studenoga kapetani su pitali svakog člana ekspedicije gdje provesti zimu: prijeći na južnu obalu i ondje potražiti mjesto, ili se vratiti uzvodno. Clark je upisao glas svakoga, i Yorka. Sacagaweu, koju je zvao Janey, zapisao je kao glas za mjesto gdje ima mnogo jestivog korijenja. Gotovo svi glasali su da se prijeđe na južnu obalu.

11. Fort Clatsop

    8. prosinca 1805., kraj Astorije, Oregon, SAD.

    Na zemlji Clatsopa, uz dopuštenje poglavice Cobowaya, podigli su utvrdu i nazvali je po njima. Kiša je padala gotovo svaki dan, a ljudi su lovili losove, kuhali morsku sol na obali i šivali odjeću i mokasine za povratak. Clatsopi i Chinooki dolazili su prodavati ribu, korijenje, bobice i krzna. U siječnju 1806. more je izbacilo kita na obalu, a Sacagawea je inzistirala da i ona pođe: Lewis je zapisao da je prešla dug put da vidi veliku vodu, a sada joj je teško što ne bi vidjela i tu golemu ribu.

    Za povratak im je trebao još jedan kanu, a Clatsopi ga nisu htjeli prodati po cijeni koju su mogli platiti. Lewis je 17. ožujka zapisao da će jedan uzeti u zamjenu za šest losova koje su im Clatsopi navodno ukrali tijekom zime, a narednik John Ordway sljedećeg je dana zapisao da su četvorica ljudi otišla i uzela kanu. Dan prije polaska kapetani su utvrdu sa svim namještajem ostavili Cobowayu, kojeg je Lewis opisao kao najljubaznijeg i najgostoljubivijeg čovjeka u tom kraju. Dana 23. ožujka krenuli su natrag.

12. Ponovno kod Nez Percea

    14. svibnja 1806., Kamiah, Idaho, SAD.

    Uzvodno su se vraćali sporo. Nez Perce su im vratili konje koje su čuvali preko zime, iako su se neki razbježali. Snijeg na planinama bio je još dubok, pa je ekspedicija gotovo mjesec dana čekala u logoru kraj Kamiaha. Hranu su plaćali gumbima s odjeće i lijekovima: Clark je liječio bolesne, osobito od bolesti očiju, a svoje usluge mijenjao je za hranu.

13. Travelers' Rest

    3. srpnja 1806., Lolo, Montana, SAD.

    S vodičima Nez Percea prešli su planine i 3. srpnja se kod Travelers' Resta podijelili. Lewis je s devetoricom ljudi pošao kraćim putem do Velikih slapova i dalje istražiti rijeku Marias, a Clark s ostalima, među kojima su bili Sacagawea, njezin sin i York, krenuo je na jug i dalje dolinom Yellowstonea. Sacagawea mu je preporučila prijevoj prema Yellowstoneu, a Clark je zapisao da mu je kroz taj kraj bila od velike koristi kao vodič. Dana 25. srpnja urezao je svoje ime u stijenu koju je nazvao Pompejevim tornjem, po nadimku Sacagaweina sina.

14. Sukob na rijeci Two Medicine

    26. srpnja 1806., rijeka Two Medicine, Montana, SAD.

    Na rijeci Marias Lewis je s trojicom ljudi naišao na osmoricu mladih Piegana, naroda iz saveza Blackfeeta, i s njima podijelio logor. Navečer im je govorio da je narode s druge strane planina, s kojima su Piegani ratovali, pozvao da dolaze trgovati s Amerikancima, a jednome je dao medalju. U zoru 27. srpnja Piegani su pokušali uzeti puške i otjerati konje. Reubin Field ubio je jednoga nožem, a Lewis je drugoga pogodio iz puške u trbuh. Na mrtvome je ostavio medalju, kako je zapisao, da znaju tko su bili. Bojeći se potjere, Lewis i njegovi ljudi odmah su odjahali prema Missouriju.

15. Rastanak kod Mandana

    17. kolovoza 1806., sela na rijeci Knife, Sjeverna Dakota, SAD.

    Dvije su se skupine ponovno spojile 12. kolovoza na Missouriju, a nekoliko dana kasnije stigle su do sela Mandana i Hidatsa. Ondje su se 17. kolovoza oprostili od Charbonneaua, Sacagawee i djeteta. Charbonneau je za službu, konja i šator dobio 500 dolara i 33 centa; Sacagawea nije dobila ništa. Clark je ponudio da odgaja dječaka, a roditelji su pristali da mu ga dovedu kad ga majka odbije. S ekspedicijom je pošao mandanski poglavica Sheheke, kojeg su zvali Big White, da posjeti predsjednika. John Colter ostao je na rijeci kao lovac na dabrove.

16. St. Louis

    23. rujna 1806., St. Louis, Missouri, SAD.

    Niz Missouri plovili su brzo, ponekad i više od sedamdeset milja na dan. Dana 23. rujna 1806. oko podne stigli su u St. Louis i ispalili počasni plotun gradu. Clark je zapisao da ih je dočekalo cijelo selo i srdačno ih pozdravilo.

Pogled druge strane

Za narode uz Missouri i Columbiju ekspedicija nije otkrivala ništa: išla je njihovim stazama, uz njihova sela i s njihovim kartama. Mandanska i hidatsanska sela bila su veliko trgovačko središte sjevernih ravnica, gdje se mijenjala roba s obale Tihog oceana i iz Hudsonova zaljeva, a Hidatsi su kapetanima opisali Missouri do planina. Mandani su ih hranili tijekom zime, ali kao trgovci: kukuruz su davali za kovački rad, platno i robu. Lakote su nadzirale srednji tok Missourija i od trgovaca uzimale danak, pa su ekspediciju doživjele kao pokušaj da se zaobiđe njihova trgovina.

Šošoni su bili narod pritisnut sa svih strana: imali su mnogo konja, a malo pušaka, i bježali su pred Blackfeetima i Hidatsima. Ekspediciji su prodali konje jer su se nadali američkim puškama, a Cameahwait je kapetanima rekao da bi s oružjem mogli živjeti u bizonskoj zemlji kao njihovi neprijatelji. Nez Perce su izgladnjele strance nahranili, čuvali im konje preko zime i dali im vodiče. Chinooki i Clatsopi bili su iskusni trgovci koji su s brodovima trgovali godinama prije ekspedicije; kapetanima su se činili tvrdim pregovaračima, a Clatsopi su na kraju ostali bez kanua koji nisu htjeli prodati. Piegani su od Lewisa čuli da će Amerikanci trgovati i s njihovim neprijateljima s druge strane planina. Njihov starac Wolf Calf ispričao je 1895. da su mladići tada slijedili naredbu svojega poglavice da uzmu stvari strancima, a nakon pogibije dvojice Piegana Blackfeeti su desetljećima bili neprijateljski raspoloženi prema američkim trgovcima.

Ekspedicija je svakom narodu donijela istu poruku: da imaju novog oca u Washingtonu, kojemu trebaju biti poslušni, i da će im on slati trgovce. Tijekom sljedećih desetljeća to se pokazalo kao najava gubitka zemlje. Clark je kao upravitelj za indijanske poslove potpisao desetke ugovora o ustupanju zemlje. Boginje su 1837. pobile većinu Mandana i oslabile Hidatse, koji su se zatim s Arikarima povukli u jedno selo, a kasnije u rezervat Fort Berthold, dijelom potopljen branom Garrison. Nez Perce su 1855. dobili rezervat, koji je 1863., nakon otkrića zlata, smanjen za devet desetina; skupine koje nisu prihvatile ugovor protjerane su 1877. u ratu. Lemhi Šošoni preseljeni su 1907. iz svoje doline u rezervat Fort Hall. Chinooki, među kojima su potomci Clatsopa, i danas traže priznanje savezne vlade.

Nasljeđe

Ekspedicija je za dvije godine i četiri mjeseca prešla kontinent i natrag i izgubila samo jednog čovjeka. Plovnog puta preko kontinenta, kakvom se Jefferson nadao, nije bilo: između Missourija i Columbije ležale su planine koje su prešli na konjima. Kapetani su opisali mnoge biljke i životinje nepoznate tadašnjoj znanosti, a Clarkova karta bila je desetljećima temelj za kartografiju Zapada. Dnevnici ekspedicije, koje je Clark nakon Lewisove smrti dao pripremiti za tisak, objavljeni su u prepričanom obliku 1814. Sacagaweina i Yorkova uloga dugo je bila iskrivljena: ona je u dvadesetom stoljeću postala legenda kao vodič ekspedicije, a on se vratio u ropstvo i za službu nije dobio ništa.

Izvori

1. Meriwether Lewis, William Clark, The Journals of Lewis and Clark, 1804–1806, Project Gutenberg, 2005.
2. Gary E. Moulton (ur.), The Journals of the Lewis and Clark Expedition, University of Nebraska Press, internetsko izdanje Sveučilišta Nebraska–Lincoln.
3. Paul Allen (ur.), History of the Expedition under the Command of Captains Lewis and Clark, sv. 1, Bradford and Inskeep, Philadelphia, 1814.
4. Samuel Lewis prema Williamu Clarku, A Map of Lewis and Clark's Track, Across the Western Portion of North America, Bradford and Inskeep, Philadelphia, 1814.
5. National Park Service, Fort Clatsop: Stealing the Canoe.
6. National Park Service, Knife River Indian Villages National Historic Site.
7. National Park Service, Nez Perce National Historical Park.
8. Regional Learning Project, University of Montana, The Long Knives: The Blackfeet and Lewis and Clark.
9. Lewis and Clark Trust, Teton Sioux; Lemhi Shoshone; Nez Perce; Clatsop.
10. Jay Harry Buckley, William Clark: Superintendent of Indian Affairs at St. Louis, 1813–1838, doktorska disertacija, University of Nebraska–Lincoln, 2001. (sažetak)