Marko Polo na dvoru Kublaj-kana

Venecijanski trgovci Niccolò, Maffeo i Marko Polo krenuli su 1271. kopnom preko Azije do dvora Kublaj-kana, a vratili se 1295. morem preko Indijskog oceana i Perzije.

Ukratko

  • Niccolò i Maffeo Polo već su jednom bili kod Kublaj-kana i vraćali su mu se s papinim pismima; ovaj put poveli su Niccolòva sina Marka.
  • Kopnom su prešli Perziju, Pamir i pustinje Tarimske kotline i nakon oko tri i pol godine stigli do kanove ljetne prijestolnice.
  • Marko je sedamnaest godina služio kanu, a kući su se vratili kao pratnja mongolske kneginje koju su vodili vladaru Perzije.
  • Povratak morem trajao je više od dvije godine; od nekoliko stotina ljudi koji su isplovili, prema knjizi preživjelo ih je samo nekoliko.

U 13. stoljeću Mongolsko Carstvo protezalo se od Kine do Crnog mora i nakratko otvorilo kopnene putove kojima su mogli putovati trgovci i poslanici. Polovi nisu bili jedini Europljani na tim putovima, ali je Markova knjiga postala najpoznatiji opis Azije u Europi.

Etape

  1. Venecija

    oko 1271., Italija.

    Niccolò i Maffeo krenuli su na istok drugi put, sada s mladim Markom. Kublaj-kan tražio je od pape stotinu učenih kršćana i ulje iz svjetiljke na Kristovu grobu u Jeruzalemu.

  2. Akon

    oko studenoga 1271., Akka, Izrael.

    Ulje su uzeli u Jeruzalemu, a u Akonu su čekali papina pisma. Papinski legat koji ih je ondje primio izabran je u međuvremenu za papu Grgura X. i dao im pisma i dvojicu dominikanaca, umjesto stotinu učenih ljudi koje je kan tražio.

  3. Ayas

    oko prosinca 1271., Yumurtalık, Turska.

    U luci Ayas u Maloj Armeniji krenuli su u unutrašnjost. Dominikanci su se ondje vratili, uplašeni ratom koji je egipatski sultan vodio u tim krajevima, pa su Polovi nastavili sami.

  4. Hormuz

    oko 1272., kraj Minaba, Iran.

    Knjiga opisuje Hormuz kao luku u koju dolaze brodovi iz Indije sa začinima, dragim kamenjem i biserima, i brodove ušivene uzetom od kokosovih vlakana, bez ijednog čavla. Ako su Polovi namjeravali dalje morem, odustali su i vratili se na kopneni put.

  5. Badakhshan

    oko 1273., kraj Fajzabada, Afganistan.

    Planinsko kraljevstvo poznato po rudnicima rubina i lapis lazulija, kojima je vladar ljubomorno upravljao, i po dobrim konjima. Vladari Badakhshana, piše Polo, tvrdili su da potječu od Aleksandra Velikog.

  6. Pamir

    oko 1273., Tadžikistan.

    Dvanaest dana jahanja preko visoke visoravni, bez naselja i bez ptica. Polo je zapisao da vatra ondje ne gori kao drugdje i da se hrana loše kuha. Opisao je i divlje ovce s golemim zavijenim rogovima, koje je zoolog Edward Blyth u 19. stoljeću nazvao po njemu, Ovis poli.

  7. Kašgar

    oko 1273., Xinjiang, Kina.

    Grad s vrtovima i vinogradima na rubu pustinje, iz kojeg trgovci kreću na sve strane svijeta. Ondje su putnici ušli u Tarimsku kotlinu, koju su zaobišli južnim rubom.

  8. Khotan

    oko 1274., Hotan, Xinjiang, Kina.

    Oaza bogata pamukom, vinom i vrtovima. U susjednoj pokrajini Pein iz rijeke se vadio kamen koji Yule tumači kao žad, najcjenjeniji kamen u Kini.

  9. Pustinja Lop

    oko 1274., kraj Ruoqianga, Xinjiang, Kina.

    Prije pustinje putnici su se tjedan dana odmarali i punili zalihe za mjesec dana prijelaza. Polo prenosi priče da se u pustinji čuju glasovi duhova koji zovu putnike po imenu i odvlače one koji zaostanu od karavane.

  10. Ganzhou

    oko 1274., Zhangye, Gansu, Kina.

    Velik grad s budističkim samostanima i golemim kipovima ležećeg Buddhe. Kad je kan čuo da se Polovi vraćaju, poslao im je ljude četrdeset dana hoda u susret, koji su se brinuli da im na putu ništa ne nedostaje.

  11. Shangdu

    oko svibnja 1275., Unutarnja Mongolija, Kina.

    Kublaj-kan primio ih je u svojoj ljetnoj prijestolnici, gradu s mramornom palačom i ograđenim perivojem punim jelena, koji je u engleskoj književnosti poznat kao Xanadu. Polovi su mu predali papina pisma i sveto ulje, a Niccolò mu je predstavio sina.

  12. U kanovoj službi

    oko 1275., Khanbaliq, danas Peking, Kina.

    Marko je opisao kanovu prijestolnicu, njegov papirnati novac, poštanske postaje na svim cestama i „crno kamenje” koje se kopa i gori kao drvo, kamen ugljen. Tvrdio je da ga je kan slao kao izaslanika u daleke pokrajine i da je tri godine upravljao gradom Yangzhouom; kineski izvori to ne spominju.

  13. Quanzhou

    oko siječnja 1292., Fujian, Kina.

    Ilkan Arghun, mongolski vladar Perzije, tražio je nevjestu iz svojeg plemena. Kan je odabrao mladu kneginju Kokačin, a Polovima dopustio da je otprate morem. Flota je isplovila iz luke koju su Arapi i Europljani zvali Zayton.

  14. Sumatra

    oko travnja 1292., sjever Sumatre, Indonezija.

    Pet mjeseci čekali su da monsun promijeni smjer. Na obali su iskopali jarke i podigli drvene ograde, jer su se bojali mještana za koje su čuli da jedu ljude.

  15. Južna Indija

    oko 1293., Kayalpattinam, Tamil Nadu, Indija.

    Polo opisuje lov na bisere u tjesnacu između Šri Lanke i Indije, ronioce i grob apostola Tome na obali Coromandela. Prema Yuleovu izračunu flota je u nekoj indijskoj luci prezimila jugozapadni monsun 1293.

  16. Hormuz, na povratku

    oko prosinca 1293., kraj Minaba, Iran.

    Od Sumatre do Perzije putovali su još osamnaest mjeseci. Od oko šest stotina ljudi koji su isplovili, ne računajući mornare, prema knjizi ih je stiglo samo osmero.

  17. Tabriz

    oko 1294., Iran.

    Arghun je u međuvremenu umro, pa je kneginja Kokačin predana njegovu sinu Gazanu, koji je čuvao istočnu granicu. Polovi su zatim devet mjeseci proveli na dvoru novog ilkana Gaykhatua.

  18. Trapezunt

    oko 1295., Trabzon, Turska.

    Na crnomorsku obalu stigli su s pismima ilkana, koja su im osiguravala pratnju i zalihe. Odande su brodom otišli u Carigrad i preko Negroponta, današnje Eubeje, kući.

  19. Povratak u Veneciju

    1295., Italija.

    Vratili su se nakon gotovo četvrt stoljeća. Prema priči koju je u 16. stoljeću zabilježio Giovanni Battista Ramusio, rodbina ih isprva nije prepoznala.

Pogled druge strane

Za Kublaj-kana Polovi su bili samo jedni od mnogih stranaca u službi. Mongolski vladari Kine rado su zapošljavali ljude iz srednje Azije, Perzije i drugih dalekih krajeva, kojima su vjerovali više nego Kinezima, a kineski su učenjaci tu povlaštenost stranaca teško podnosili. Ni jedan kineski izvor Marka Pola ne spominje po imenu, pa su neki istraživači sumnjali da je uopće bio u Kini.

Kineski je izvor ipak potvrdio priču o povratku: u jednom carskom zborniku pronađen je spis o trojici poslanika ilkana Arghuna koji su 1290. pošli po nevjestu, s istim imenima koja navodi Polo. Hans Ulrich Vogel usporedio je Polove opise papirnatog novca, soli i poreza s kineskim izvorima i pokazao da se podudaraju u pojedinostima koje Europljanin nije mogao doznati izvan Kine.

Polo je o Kublaju pisao s divljenjem, kao o najmoćnijem vladaru svijeta, i divio se redu u njegovu carstvu. Prema narodima izvan kanove vlasti bio je manje sklon: mnoge je opisao samo kao „idolopoklonike” i prenosio priče o ljudožderima i čudovištima koje je čuo od drugih.

Nasljeđe

Polova knjiga bila je stoljećima glavni europski izvor o Kini, Indiji i otocima Indijskog oceana, iako su mnogi čitatelji sumnjali u njezine brojke i Marka zvali „Messer Milione”. Kristofor Kolumbo imao je primjerak latinskog prijevoda s vlastitim bilješkama. Do danas se raspravlja što je Marko vidio sam, a što je čuo od drugih ili su dodali prepisivači.

Izvori

  1. The Book of Ser Marco Polo, sv. 1, prev. i ur. Henry Yule, 3. izd. Henri Cordier, John Murray, 1903.
  2. The Book of Ser Marco Polo, sv. 2, prev. i ur. Henry Yule, 3. izd. Henri Cordier, John Murray, 1903.
  3. Hans Ulrich Vogel, Marco Polo Was in China: New Evidence from Currencies, Salts and Revenues, Brill, 2013.