Nansen i Fram preko Arktičkog oceana

Fridtjof Nansen pustio je 1893. da led zarobi brod Fram sjeverno od Sibira i nosi ga preko Arktičkog oceana. S Hjalmarom Johansenom krenuo je odande saonicama prema Sjevernom polu, stigao dalje na sjever nego itko prije i nakon zime na Zemlji Franje Josipa vratio se 1896., iste godine kad i Fram, bez ijedne žrtve.

Ukratko

  • Nansen je zaključio da led struji preko Arktičkog oceana od Sibira prema Grenlandu i odlučio pustiti da ga ta struja nosi, umjesto da se s njom bori.
  • Fram je 22. rujna 1893. zarobljen u ledu sjeverno od Novosibirskih otoka i gotovo tri godine plutao prema zapadu, a da ga led nijednom nije zdrobio.
  • Nansen i Johansen napustili su brod 14. ožujka 1895. sa psima, saonicama i kajacima, ali su se 8. travnja zbog neprohodnog leda morali okrenuti; ipak su bili sjevernije nego itko prije njih.
  • Zimu su preživjeli u kamenoj kolibi na Zemlji Franje Josipa, a u lipnju 1896. slučajno su naišli na englesku ekspediciju Fredericka Jacksona.
  • Svih trinaest članova ekspedicije vratilo se u kolovozu 1896. Pol nije dosegnut, pa je ishod ovdje označen kao prekid, ali plutanje je dokazalo struju preko Arktičkog oceana.

Godine 1884. Inuiti su kraj Julianehåba na jugozapadu Grenlanda pronašli na ledu predmete s američkog broda Jeannette, koji je tri godine prije potonuo sjeverno od Novosibirskih otoka. Norveški meteorolog Henrik Mohn i Nansen zaključili su da ih je led mogao donijeti samo preko Arktičkog oceana, možda i preko pola. Nansen je predložio da se brod pusti zarobiti u led blizu mjesta gdje je potonula Jeannette i da ga struja nosi istim putem. Brod Fram, koji je sagradio Colin Archer, imao je zaobljen trup bez oštrih rubova, kako bi ga led pri stiskanju istisnuo prema gore umjesto da ga zdrobi.

Mnogi iskusni polarni istraživači smatrali su plan neostvarivim. Američki general Adolphus Greely, vođa nesretne arktičke ekspedicije od 1881. do 1884., napisao je 1891. da mu se čini gotovo nevjerojatnim da itko podupire takav plan, koji može donijeti samo patnju i smrt. Nansen je ipak skupio novac od norveške vlade, kralja Oscara II. i privatnih darovatelja i krenuo s dvanaestoricom ljudi, a brodom je zapovijedao Otto Sverdrup.

Etape

  1. Christiania

    24. lipnja 1893., današnji Oslo, Norveška.

    Nansen se od žene Eve i kćeri Liv oprostio kod kuće u Lysakeru, a taj je trenutak poslije nazvao najmračnijim na cijelom putu. Fram je isplovio iz zaljeva Pipervika, dok je obala bila crna od ljudi, a oko njega se rojilo mnoštvo čamaca i parobroda. Uz obalu je plovio prema sjeveru, a u Tromsø je stigao 12. srpnja, gdje je ukrcao ugljen, odjeću od sobovine i saamsku obuću.

  2. Vardø

    19. srpnja 1893., Finnmark, Norveška.

    Posljednja norveška luka bila je Vardø. Grad je ekspediciju dočekao glazbom i gozbom, ronioci su očistili dno broda, a posada se posljednji put okupala u gradskoj parnoj kupelji. U tri sata ujutro Fram je u tišini isplovio prema Novoj Zemlji i četiri dana plovio kroz maglu.

  3. Habarova

    29. srpnja 1893., Jugorski Šar, Rusija.

    U Habarovi, naselju ruskih trgovaca i Nenaca na tjesnacu između kopna i otoka Vajgača, čekao je Aleksandar Ivanovič Trontheim s psima koje je doveo preko Urala. Nansen ih je ondje prvi put upregnuo u nenačke saonice i jedva zaustavio prije nego što su ga odvukli u lagunu. Na brod su ukrcana 34 psa. Kroz Karsko more Fram se zatim probijao uz sibirsku obalu.

  4. Rt Čeljuskin

    10. rujna 1893., poluotok Tajmir, Rusija.

    Led je ekspediciju danima zadržavao uz obalu Tajmira, a Nansen se bojao da će ondje morati prezimiti. Kad se led razmaknuo, Fram je u noći prošao najsjeverniji rt Azije, a u četiri sata ujutro posada ga je pozdravila zastavama i posljednjim trima patronama.

  5. Zamrznuti u ledu

    22. rujna 1893., sjeverno od Novosibirskih otoka.

    Na rubu leda, na 78° 50′ sjeverne širine, Nansen je dao privezati brod uz veliku santu, s predosjećajem da će to biti njihova zimska luka. Do 25. rujna led se oko broda zatvorio. Prvih je tjedana struja, na Nansenov očaj, nosila brod prema jugu i istoku, a tek je zatim počelo sporo plutanje prema sjeverozapadu. Kad je led pritiskao, Fram se, kako je Nansen predvidio, uzdizao iz njega.

  6. Polazak saonicama

    14. ožujka 1895., Arktički ocean.

    Do prosinca 1894. Fram je stigao sjevernije nego ijedan brod prije njega, ali je bilo jasno da neće proći preko pola. Nansen je odlučio krenuti prema polu sa Hjalmarom Johansenom, a zapovjedništvo nad ostatkom ekspedicije predao Sverdrupu. Nakon pokušaja krajem veljače, kad su se zbog preteških saonica morali vratiti na brod, dvojica su 14. ožujka krenula s 28 pasa, troje saonica i dva kajaka, uz topovski pozdrav s broda.

  7. Najsjevernija točka

    7. travnja 1895., 86° 14′ sjeverne širine.

    Led je bio sve gori, s grebenima nabijenog leda jedan za drugim, a saonice su morali neprestano dizati preko njih. Dana 8. travnja Nansen je zaključio da nema smisla nastaviti i okrenuo prema Zemlji Franje Josipa. Prema njegovu računu bili su na 86° 13,6′ sjeverne širine, oko 420 kilometara od pola. Store norske leksikon navodi da je kasniji preračun dao nešto južniju točku, 86° 4′, no i to je bilo sjevernije od ikoga prije njih.

  8. Do kopna

    6. kolovoza 1895., Zemlja Franje Josipa, Rusija.

    Satovi su im se zaustavili, pa nisu znali točnu zemljopisnu dužinu, a hrane za pse ponestajalo je; pse su ubijali jednog po jednog i njima hranili preostale. Zemlju su ugledali 24. srpnja, ali su se do nje probijali još dva tjedna. Pred ledenjakom su 6. kolovoza konačno izašli na otvoreno more. Posljednja dva psa ustrijelili su, svaki psa onoga drugoga, spojili kajake i otplovili uz obalu. Skupinu otoka Nansen je nazvao Bijela zemlja.

  9. Zimovanje

    26. kolovoza 1895., otok Jackson, Zemlja Franje Josipa, Rusija.

    Zima je bila preblizu da bi nastavili, pa su od 7. rujna gradili kolibu od kamenja, mahovine i zemlje, s krovom od morževih koža. Alat su napravili od morževe lopatice i kljove. Gotovo devet mjeseci živjeli su od mesa i masti polarnih medvjeda i morževa, ležeći u istoj vreći za spavanje. Kad su 19. svibnja 1896. krenuli dalje, u kolibi su ostavili kratko izvješće o putu u mjedenoj cijevi.

  10. Rt Flora

    17. lipnja 1896., otok Northbrook, Zemlja Franje Josipa, Rusija.

    Dok je pripremao doručak, Nansen je začuo lavež psa, a zatim ugledao čovjeka koji je govorio engleski. Bio je to Frederick Jackson, koji je ondje s engleskom ekspedicijom istraživao otočje već dvije godine. Isprva nije znao tko je pred njim, čovjek crn od čađe i masti, duge kose i brade, a onda ga je upitao: „Zar vi niste Nansen?” Kod Jacksona su čekali opskrbni brod Windward, koji je stigao 26. srpnja i isplovio s njima 7. kolovoza. U znak zahvalnosti Nansen je otok na kojem je prezimio nazvao po Jacksonu.

  11. Fram izlazi iz leda

    13. kolovoza 1896., sjeverno od Svalbarda.

    Fram je dotad plutao dalje prema zapadu i u studenom 1895. stigao do 85° 55,5′ sjeverne širine, sjevernije nego ijedan brod prije njega. Posljednjih 28 dana Sverdrup se s posadom probijao prema jugu, strojem i eksplozivom, i prešao tako oko 180 milja. Dana 13. kolovoza u 3.45 ujutro, Fram je izašao na otvoreno more, posadu je pozdravio topovima, a od prvog broda koji su sreli čuli su da Nansen i Johansen nisu stigli kući.

  12. Povratak u Vardø

    13. kolovoza 1896., Finnmark, Norveška.

    Istoga dana Windward je uplovio u Vardø. Nansen i Johansen otišli su ravno u brzojavni ured; u gradu ih nitko nije prepoznao, a stari peljar, koji se ukrcao pred lukom, rekao je da su ih kod kuće odavno smatrali mrtvima. Za Fram se još ništa nije znalo.

  13. Tromsø

    21. kolovoza 1896., Norveška.

    U Hammerfestu je Nansen ujutro 20. kolovoza dobio Sverdrupov brzojav: Fram je stigao u Skjervøy, svi su na brodu zdravi. Sutradan su se u Tromsøu svi članovi ekspedicije ponovno sreli.

  14. Povratak u Christianiju

    9. rujna 1896., današnji Oslo, Norveška.

    Plovidba uz norvešku obalu pretvorila se u niz proslava. Dana 9. rujna Fram je, praćen ratnim brodovima i mnoštvom parobroda, uplovio u fjord Christianije, odakle je isplovio tri godine prije.

Pogled druge strane

Pse za ekspediciju nisu prodali stanovnici Habarove. Nansen je zamolio prijatelja, ruskog istraživača Eduarda von Tolla, da mu nabavi sibirske pse, a Toll je za to angažirao Aleksandra Trontheima. On ih je u siječnju 1893. kupio u Berjozovu u zapadnom Sibiru, kad su se ondje radi plaćanja danka okupili Hanti i Nenci, koje Nansen naziva Ostjacima i Samojedima. Preko sjevernog Urala i tundre dovela ih je tri mjeseca duga karavana Komija, koje Nansen naziva Zirjanima: pastir Terentjev vodio je stado od 450 sobova, a s karavanom su putovali i žene i djeca. Trontheimovo izvješće bilježi i posjet Nenaca koji su s karavanom razgovarali o zdravlju sobova i putu do tjesnaca.

U Habarovi su Nenci i ruski trgovci promatrali stranca. Nenci koji su lovili tuljane na istočnom ulazu u tjesnac javili su da je led u Karskom moru povoljan. Nansen u knjizi zapisuje da ruski trgovci od Nenaca rakijom kupuju krzna i drže ih u ovisnosti, a o proslavi Svetog Ilije piše s prezirom. No i sebe opisuje s ironijom: kako je s drugovima prošao motornim čamcem pokraj dvojice Nenaca u lovu na tuljane i gledao ih s „samodopadnim sažaljenjem Europljana”, a malo poslije motor im se pokvario i do broda su morali veslati. Mještani su njega pak, kad su ga vidjeli prljava od ulja kako popravlja motor, proglasili čovjekom koji ne može biti nikakav velikaš.

Nansen nije putovao naslijepo. Zimu 1888. na 1889. proveo je među Inuitima u Godthåbu na Grenlandu, živio u njihovim kućama, išao s njima u lov i učio njihov jezik, a u knjizi Eskimski život oštro je osudio europski prezir prema njima. Kajake za put prema polu izradio je po uzoru na inuitske, odjeću s kapuljačom po inuitskom kroju, a ulaz u kolibu na Zemlji Franje Josipa iskopao je kao hodnik inuitske kuće. I sama zamisao o plutanju počivala je na predmetima s Jeannette koje su na ledu pronašli Inuiti.

Nasljeđe

Ekspedicija nije stigla do pola, ali je promijenila sliku Arktika. Dokazala je da oko pola nema kopna, nego duboko more: mjerenja su pokazala dubine od 3300 do 3900 metara, gdje se očekivalo plitko more s otocima. Ispod hladne površine pronašli su topliju vodu, za koju je Nansen zaključio da dolazi iz Atlantika. Plutanje je potvrdilo struju preko Arktičkog oceana prema Grenlandu. Nansen je objasnio i zašto struja koju pokreće vjetar na sjevernoj polutki ne teče u smjeru vjetra, nego skreće udesno od njega; švedski fizičar Walfrid Ekman to je poslije teorijski potvrdio i razvio potpuniju teoriju morskih struja koje pokreće vjetar. Znanstveni rezultati objavljeni su u šest svezaka od 1900. do 1906.

Nansenova knjiga o putu prodavala se u velikim nakladama u Norveškoj i u inozemstvu, a njegova predavanja po Europi i Americi učinila su ga slavnim daleko izvan domovine. Johansen je o putu 1898. napisao vlastitu knjigu, Selv-anden paa 86° 14′. Fram je poslije služio Ottu Sverdrupu u kanadskom Arktiku i Roaldu Amundsenu na putu na Južni pol.

Izvori

  1. Fridtjof Nansen, Farthest North: Being the Record of a Voyage of Exploration of the Ship „Fram” 1893–96, sv. 1, Harper & Brothers, 1897.
  2. Fridtjof Nansen, Farthest North, sv. 2, s izvješćem Otta Sverdrupa, Harper & Brothers, 1897.
  3. Fridtjof Nansen (ur.), The Norwegian North Polar Expedition 1893–1896: Scientific Results, Longmans, Green, and Co., 1900.–1906.
  4. Fridtjof Nansen, Eskimo Life, prev. William Archer, Longmans, Green, and Co., 1893.
  5. Max Jones, Exploration, Celebrity, and the Making of a Transnational Hero: Fridtjof Nansen and the Fram Expedition, The Journal of Modern History 93 (1), 2021., 68–108.
  6. Ian Hinchliffe, Frederik Hjalmar Johansen, Polar Explorer 1867–1913, Polar Record 21 (135), 1983., 591–595.
  7. Susan Barr i dr., Fridtjof Nansen, Store norske leksikon.
  8. Vagn Walfrid Ekman, Store norske leksikon.