Scottov put na Južni pol
Britanska ekspedicija s brodom Terra Nova stigla je na Južni pol 17. siječnja 1912., pet tjedana nakon Norvežana. Na povratku su umrla sva petorica.
Ukratko
- Brod Terra Nova krenuo je iz Novog Zelanda u studenom 1910., a ekspedicija je prezimila na rtu Evans, na otoku Ross.
- Polarna skupina krenula je 1. studenoga 1911. s motornim saonicama, ponijima i psima; preko ledenjaka Beardmore i visoravni ljudi su saonice vukli sami.
- Scott, Edward Wilson, Henry Bowers, Lawrence Oates i Edgar Evans stigli su na pol 17. siječnja 1912. i ondje našli Amundsenov šator.
- Na povratku su umrli Evans, pa Oates, a posljednja trojica u mećavi, krajem ožujka, oko dvadeset kilometara od skladišta hrane.
Robert Falcon Scott vodio je već jednu britansku ekspediciju na Antarktiku, od 1901. do 1904., i bio odlučan da prvi stigne na pol. Ekspedicija Terra Nova bila je ujedno velik znanstveni pothvat, s geolozima, biolozima i meteorolozima. U Melbourneu je u listopadu 1910. primio Amundsenov brzojav da i Fram plovi na Antarktiku. Kad su u veljači 1911. njegovi ljudi zatekli Norvežane u Zaljevu kitova, Scott je zapisao da je Amundsenov plan ozbiljna prijetnja, ali da će nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.
Scott je putovao s motornim saonicama, sibirskim ponijima i psima, ali je računao da će najveći dio puta, uspon ledenjakom i visoravan, ljudi prijeći vukući saonice sami. Taj se plan pokazao sporijim i iscrpljujućim, a o tome koliko je pridonio tragediji raspravlja se i danas.
Etape
Lyttelton
26. studenoga 1910., Novi Zeland.
Terra Nova isplovila je poslijepodne iz luke Lyttelton, ispraćena mnoštvom čamaca. Na brodu su bili ljudi, ponijevi, psi i motorne saonice.
Rt Evans
4. siječnja 1911., otok Ross, Antarktika.
Nakon probijanja kroz pojas leda iskrcali su se na rtu koji je Scott nazvao po zamjeniku, Edwardu Evansu, i ondje podigli drvenu kuću. Tijekom ljeta postavili su skladišta na ledenoj ploči, a najjužnije, One Ton, ostalo je zbog iscrpljenih ponija sjevernije nego što je Scott namjeravao. Zimu su proveli u kući, uz predavanja, znanstvena mjerenja i pripreme.
Skladište One Ton
15. studenoga 1911., Rossova ledena ploča, Antarktika.
Motorne saonice pokvarile su se nakon nekoliko dana, a ponijevi su sporo napredovali po mekom snijegu. Polarna skupina stigla je do skladišta One Ton i dan se odmarala.
Podnožje ledenjaka Beardmore
9. prosinca 1911., Rossova ledena ploča, Antarktika.
Nakon mećave koja ih je danima držala u šatorima stigli su do podnožja ledenjaka. Ondje su ubili posljednje ponije, a logor nazvali Klaonica. Psi su se uskoro vratili u bazu, a dalje su ljudi vukli saonice sami.
Vrh ledenjaka Beardmore
21. prosinca 1911., Antarktička visoravan.
Uspon ledenjakom dug oko 160 kilometara trajao je gotovo dva tjedna. Na vrhu, na 85. stupnju, prva potporna skupina okrenula se natrag.
Posljednja potporna skupina
4. siječnja 1912., 87° 32′ južne širine.
Scott je za posljednji dio puta odabrao četvoricu suputnika i oprostio se s posljednjom potpornom skupinom: Teddy Evans bio je strašno razočaran, a Tom Crean je zaplakao.
Južni pol
17. siječnja 1912., Južni pol.
Dan prije Bowers je ugledao crnu točku: bila je to crna zastava privezana za dio saonica, uz tragove saonica, skija i mnogo pasa. Norvežani su stigli prvi. Na samom polu Scott je u dnevnik zapisao: „Bože veliki, ovo je strašno mjesto.” U Amundsenovu šatoru našli su njegovo pismo.
Smrt Edgara Evansa
17. veljače 1912., podnožje ledenjaka Beardmore, Antarktika.
Na povratku su putovali sve sporije. Na putu niz ledenjak još su skupljali geološke uzorke. Edgar Evans, dotad najjači među njima, sve je više slabio. Zaostao je za skupinom, a kad su se vratili po njega, jedva je stajao. Umro je iste noći.
Smrt Lawrencea Oatesa
oko 16. ožujka 1912., Rossova ledena ploča, Antarktika.
Oates je imao promrzla stopala i znao je da usporava ostale. Scott je zapisao da je rekao: „Samo izlazim van, možda me neće biti neko vrijeme”, i otišao u mećavu. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Scott više nije bio siguran ni u datum, 16. ili 17. ožujka.
Posljednji logor
19. ožujka 1912., Rossova ledena ploča, oko dvadeset kilometara južno od skladišta One Ton.
Scott, Wilson i Bowers podigli su šator jedanaest milja od skladišta. Mećava ih je zadržala danima, a hrane i goriva bilo je za još dva dana. Posljednji zapis u Scottovu dnevniku je od 29. ožujka. Završava rečenicom: „Za Boga miloga, pobrinite se za naše ljude.”
Pronalazak šatora
12. studenoga 1912., Rossova ledena ploča, Antarktika.
Osam mjeseci kasnije potraga s rta Evans našla je šator zatrpan snijegom. Wilson i Bowers ležali su u vrećama za spavanje kao da spavaju, a Scott otvorene vreće, s rukom preko Wilsona. Uz njih su bili dnevnici, pisma i geološki uzorci koje su vukli sve do kraja.
Nasljeđe
Kad je 1913. vijest stigla u Britaniju, Scott i njegovi ljudi postali su nacionalni junaci, a njegovi dnevnici jedna od najčitanijih knjiga o putovanjima. Kasnije su ga kritičari optuživali za loše planiranje, prije svega zbog premalo pasa i nejasnih uputa skupini koja je trebala psima doći ususret. Psi s Apsleyjem Cherry-Garrardom čekali su u skladištu One Ton početkom ožujka, ali nisu imali hrane za pse da krenu dalje. Meteorologinja Susan Solomon pokazala je da je ožujak 1912. bio znatno hladniji od uobičajenog, što je putnike stajalo dragocjenih kilometara.
Geološki uzorci koje su nosili do kraja sadržavali su fosile biljke glossopteris, koji su pokazali da je Antarktika nekoć bila pokrivena šumama i spojena s drugim kontinentima.
Izvori
- Robert Falcon Scott, Scott's Last Expedition, sv. 1, Smith, Elder & Co., 1913.
- Carl Murray, The use and abuse of dogs on Scott's and Amundsen's South Pole expeditions, Polar Record 44 (4), 2008., 303–310.
- Susan Solomon, The Coldest March: Scott's Fatal Antarctic Expedition, Yale University Press, 2001.; prikaz: John Splettstoesser, Arctic 54 (4), 2001.