Vasco da Gama do Indije

Ukratko

• U srpnju 1497. iz Lisabona su krenula četiri broda pod zapovjedništvom Vasca da Game, da oko Afrike stignu do Indije, izvora papra i drugih začina.
• Flota je oplovila Rt dobre nade, uz istočnu obalu Afrike stigla do svahilskih trgovačkih gradova, a s pilotom iz Malindija prešla Arapsko more.
• U svibnju 1498. stigla je kod Calicuta, ali zamorin i trgovci nisu bili zainteresirani za robu koju su Portugalci donijeli, pa su odnosi završili zatočenjima i taocima.
• Na povratku je od skorbuta umro velik dio posade. Izvori se ne slažu koliko je ljudi krenulo, ali se vratilo njih pedesetak do šezdesetak, prema kralju Manuelu manje od polovice.

Etape

1. Restelo

   8. srpnja 1497., Belém, Lisabon, Portugal.

   Flota je isplovila u subotu 8. srpnja 1497. sa žala Restelo na rijeci Tejo, zapadno od Lisabona. Dnevnik počinje riječima „U ime Božje. Amen!” i molitvom da Bog dopusti da putovanje uspije.

2. Zelenortski otoci

   27. srpnja 1497., zaljev Santa Maria, otok Santiago, Zelenortska Republika.

   Tjedan dana nakon polaska brodovi su prošli pokraj Kanarskih otoka. U gustoj magli Paulo da Gama izgubio je iz vida zapovjednički brod, pa su se brodovi, kako je bilo dogovoreno, sastali kod Zelenortskih otoka. S njima je plovio i Bartolomeu Dias, koji je dalje išao do São Jorge da Mina u Gvineji. Na otoku Santiago flota je uzela meso, vodu i drva te popravila križeve jarbola.

3. Južni Atlantik

   3. kolovoza 1497., otvoreno more između Zelenortskih otoka i juga Afrike.

   S otoka Santiago brodovi nisu plovili uz obalu Afrike, nego su skrenuli daleko na otvoreni ocean, u velikom luku prema jugu. Kopno nisu vidjeli više od tri mjeseca. Dnevnik bilježi samo poneki događaj: puknuće križa na jarbolu, ptice nalik na čaplje koje su uvečer letjele prema jugoistoku, kitove i tuljane. Ravenstein je izračunao da su od otoka Santiago do zaljeva Sveta Helena brodovi plovili devedeset pet dana i prešli oko 6900 kilometara. Točan put nije zapisan. Na blagdan Svih svetih mornari su ugledali morsku travu, a 4. studenoga kopno.

4. Zaljev Sveta Helena

   7. studenoga 1497., St Helena Bay, Južnoafrička Republika.

   Flota se usidrila u širokom zaljevu kojemu su dali ime Sveta Helena i ondje osam dana čistila brodove i popravljala jedra. Gama se iskrcao s pilotima kako bi izmjerio geografsku širinu. Portugalci su uhvatili jednog čovjeka koji je skupljao med, nahranili ga na brodu, obukli i pustili. Idućih dana dolazili su mještani, Khoikhoi, i mijenjali školjke i lisičje repove za bakrene novčiće.

   Mornar Fernão Veloso zatražio je da smije poći s njima i vidjeti kako žive. Pogostili su ga pečenim tuljanom, a onda mu dali do znanja da se vrati. Kad je počeo vikati s obale i kad su po njega krenuli čamci, nastao je sukob: Khoikhoi su bacali koplja i ranili Gamu i još trojicu ili četvoricu ljudi. Pisac dnevnika priznaje da se to dogodilo jer su ih Portugalci smatrali bezazlenima i iskrcali se nenaoružani.

5. Rt dobre nade

   22. studenoga 1497., Južnoafrička Republika.

   Pilot Pero de Alenquer, koji je plovio s Diasom, nije znao koliko su daleko od rta. Brodovi su ga ugledali 18. studenoga, ali ga zbog vjetra s jugozapada nekoliko dana nisu mogli obići. U srijedu 22. studenoga, oko podneva, uz povoljan vjetar obišli su rt i zaplovili uz obalu prema istoku.

6. Zaljev São Brás

   25. studenoga 1497., Mossel Bay, Južnoafrička Republika.

   U zaljevu São Brás flota je ostala trinaest dana. Brod s opremom su rastavili, a teret prebacili na ostale brodove. Na obalu su došli pastiri Khoikhoi sa stadima, svirali na frulama i plesali, a Portugalci su im uzvratili trubama i plesom u čamcima i kupili crnog vola za tri narukvice.

   Treći dan odnosi su se pokvarili. Starješine su pokazale prema izvoru i pitale zašto im Portugalci uzimaju vodu, a mladići su s oružjem čekali u grmlju. Gama je naredio da se pucne iz dva topa, a Khoikhoi su pobjegli. Prije odlaska Portugalci su podigli križ i kameni stup s kraljevim grbom; dok su još bili u zaljevu, desetak mještana ih je srušilo.

7. Božić uz obalu Natala

   25. prosinca 1497., obala istočno od Port St Johnsa, Južnoafrička Republika.

   Sredinom prosinca brodovi su prošli posljednji stup koji je postavio Dias i ušli u vode koje nijedan Europljanin prije njih nije zapisao. Snažne struje jednom su ih vratile šezdeset portugalskih liga natrag. Do Božića su prema dnevniku prošli sedamdeset liga obale dalje od Diasove posljednje točke. Obala koju su ugledali oko Božića dobila je ime Natal, po portugalskoj riječi za Božić, i to ime nosi i danas. Na isti dan otkrili su da je napukao jarbol, pa su ga privremeno učvrstili konopima.

8. Terra da Boa Gente

   11. siječnja 1498., ušće rijeke, vjerojatno Závora, južni Mozambik.

   Vode je ponestalo, pa se hrana kuhala u morskoj vodi. Kod ušća male rijeke dočekali su ih ljudi pod vodstvom poglavara, koji je dvojicu Portugalaca odveo u svoje selo, pogostio ih kašom od prosa i kokošima i pokazivao poklonjenu odjeću svojim ljudima. Mještani su nosili ukrase od bakra i rado su mijenjali bakar za košulje. Portugalci su zemlju nazvali Terra da Boa Gente, zemlja dobrih ljudi, a rijeku Rio do Cobre, bakrena rijeka. Ravenstein ju je smjestio na ušće rijeke Závora, ali to mjesto nije pouzdano utvrđeno.

9. Rio dos Bons Sinais

   24. siječnja 1498., ušće rijeke kod Quelimanea, Mozambik.

   Na širokom ušću rijeke flota se zadržala trideset dva dana, čistila brodove i popravljala jarbol broda São Rafael. Posjetila su ih dvojica uglednih ljudi u odjeći od svile i satena koji, kako piše dnevnik, nisu cijenili ništa što su im Portugalci dali. Jedan mladić iz njihove pratnje pokazao je znakovima da je već vidio velike brodove poput njihovih. Zbog tih znakova da se približavaju trgovačkim putovima Indijskog oceana rijeku su nazvali Rio dos Bons Sinais, rijeka dobrih znakova.

   Ovdje se pojavila bolest koju dnevnik opisuje kao oticanje ruku i nogu i desni koje prerastaju zube, tako da bolesni nisu mogli jesti. Bio je to skorbut.

10. Mozambik

    2. ožujka 1498., Ilha de Moçambique, Mozambik.

    Na otoku Mozambiku Portugalci su prvi put stigli u svahilski trgovački grad. Ljudi su bili muslimani, nosili su odjeću od finog pamuka i svile i trgovali s „bijelim Maurima”, trgovcima sa sjevera, čija su četiri broda u luci bila puna zlata, srebra, klinčića, papra i bisera. Njihovi brodovi bili su šivani užadi od palminih vlakana, a mornari su imali kompase, kvadrante i pomorske karte.

    Sultan je isprva mislio da su došljaci Turci ili muslimani iz neke daleke zemlje i slao im darove, a darove koje je dobio od Portugalaca smatrao je bezvrijednima. Dao im je dvojicu pilota. Kad se saznalo da su kršćani, odnosi su se pogoršali. Portugalci su pucali iz topova na čamce, a kad im je jedan mještanin rekao neka sami potraže vodu ako je žele, tri su sata topovima gađali grad, otimali čamce i zarobili nekoliko ljudi.

11. Mombasa

    7. travnja 1498., Mombasa, Kenija.

    Mombasa je bila velik grad na uzvisini, s lukom u koju su svakodnevno ulazili brodovi. Kralj je poslao ovce, naranče i šećernu trsku i pozvao brodove u luku. Kad je zapovjedni brod pri ulasku u luku udario u drugi brod, piloti iz Mozambika skočili su u more. Te je noći Gama dao mučiti dvojicu zarobljenika iz Mozambika vrelim uljem dok nisu priznali da su Portugalci trebali biti zarobljeni u luci kao osveta za ono što su učinili u Mozambiku. Je li takav plan doista postojao, ne zna se, jer je priznanje iznuđeno mučenjem. Brodovi u luku nisu ušli.

12. Malindi

    14. travnja 1498., Malindi, Kenija.

    Na putu do Malindija Portugalci su na otvorenom moru zarobili barku sa sedamnaest ljudi kako bi dobili pilota. Kralj Malindija, prema Amesu vjerojatno princ Ali koji je vladao umjesto ostarjelog oca, poslao je Portugalcima ovce i začine. Gama mu je predao ljude s barke, a kralj je rekao da mu je to draže nego da je dobio grad. Susreli su se na moru, u čamcima, jer se ni Gama ni kralj nisu htjeli iskrcati kod onog drugog. Devet dana trajale su svečanosti, glazba i viteške igre.

    U Malindiju su stajala i četiri broda indijskih trgovaca koje su Portugalci smatrali kršćanima. Kad je Gama zatražio pilota i zadržao jednog kraljeva slugu, kralj mu je poslao iskusnog pilota. Kroničari ga zovu Malemo Cana i kažu da je bio iz Gujarata. Kasnija predaja da je to bio slavni arapski moreplovac Ahmad ibn Majid danas se odbacuje; kako se pilot doista zvao i je li bio musliman ili hinduist, nije poznato.

13. Prelazak Arapskog mora

    24. travnja 1498., Arapsko more.

    S pilotom iz Gujarata i povoljnim monsunskim vjetrom brodovi su krenuli preko otvorenog mora prema istoku. Nakon pet dana mornari su ponovno vidjeli Sjevernjaču. Kopno nisu vidjeli dvadeset tri dana, a onda su 18. svibnja ugledali visoke planine indijske obale.

14. Calicut

    20. svibnja 1498., Kozhikode, Kerala, Indija.

    Pilot je flotu doveo pred Calicut, najveću luku Malabarske obale za papar i začine. Prvi čovjek kojeg je Gama poslao na kopno odveden je dvojici trgovaca iz Tunisa koji su govorili kastiljanski i đenoveški. Njihov prvi pozdrav bio je „Neka te vrag nosi! Što vas je ovamo dovelo?”

    Zamorin, vladar Calicuta, primio je Gamu 28. svibnja u palači, ležeći na kauču i žvačući betel. Gama je rekao da je poslanik moćnog kralja koji ne traži zlato, nego kršćanske kraljeve. Sutradan su zamorinovi službenici vidjeli darove koje je Gama htio poslati: komade pamučne tkanine, šešire, koralje, umivaonike, šećer, ulje i med. Nasmijali su se i rekli da takve darove ne bi dao ni najsiromašniji trgovac iz Meke. Na drugom prijemu zamorin je upitao je li Gama došao otkrivati kamenje ili ljude, i zašto onda nije donio ništa.

    Roba koju su Portugalci iskrcali gotovo se nije prodavala, a muslimanski trgovci, koje dnevnik zove Maurima, nastojali su prema dnevniku da zamorin otjera došljake. Gamu su jednom zadržali na kopnu dan i noć, a u kolovozu su zatvorili ljude koje je ostavio uz robu jer je zamorin tražio carinu od 600 šerafina, kakvu su plaćali svi koji su trgovali u luci. Gama je zauzvrat zarobio osamnaest ljudi koji su došli na brod. Zamorin je zatim pustio Portugalce i dao Gami pismo kralju Manuelu, napisano na palminu listu: njegova zemlja ima cimeta, klinčića, đumbira, papra i dragog kamenja, a zauzvrat traži zlato, srebro, koralje i crvenu tkaninu. Gama je 29. kolovoza otplovio s nekoliko zarobljenika, koje je odveo u Portugal.

15. Otočići Santa Maria

    15. rujna 1498., otočići St. Mary kod Udupija, Karnataka, Indija.

    Ploveći polako na sjever uz obalu, brodovi su stali kod skupine otočića. Na jednom su postavili kameni stup, treći i posljednji na putovanju, i nazvali ga Santa Maria. Ribari su, kako piše dnevnik, rekli da im je drago jer stup potvrđuje da su Portugalci kršćani poput njih. Ravenstein je ove otočiće smjestio kod otoka Netrani, sjevernije, a Ames kod Udupija.

16. Anjediva

    20. rujna 1498., otok Anjediv, Karnataka, Indija.

    Na otoku Anjedivi flota je čistila brodove i uzimala vodu. Ondje je napala osam brodova koji su joj se približili i zaplijenila jedan od njih. Došao im je i čovjek koji je govorio venecijanski i rekao da je kršćanin u službi jednog muslimanskog gospodara. Portugalci su ga tukli i nekoliko puta „ispitivali” dok nije priznao da je došao vidjeti kako su naoružani. Odveli su ga sa sobom; u Portugalu je kršten i dobio ime Gaspar da Gama, a poslije je Portugalcima služio kao tumač.

17. Povratak preko Arapskog mora

    5. listopada 1498., Arapsko more.

    Plovili su protiv monsuna, pa je prelazak koji je u travnju trajao dvadeset tri dana sada potrajao gotovo tri mjeseca. Skorbut se vratio. Umrlo je trideset ljudi, a toliko ih je umrlo i prije toga, pa je na svakom brodu ostalo samo sedam ili osam ljudi sposobnih za plovidbu. Pisac dnevnika kaže da bi za još dva tjedna brodovima imao tko upravljati. Zapovjednici su se već dogovorili da se vrate u Indiju ako ih vjetar ponese onamo.

18. Mogadišo

    2. siječnja 1499., Mogadišo, Somalija.

    Nakon šest dana povoljnog vjetra ugledali su kopno, a nitko na brodu nije znao gdje su. Bili su pred velikim gradom s kućama na više katova i palačama, Mogadišom. Prolazeći, ispalili su mnogo hitaca iz topova, a dnevnik ne kaže zašto.

19. Ponovno u Malindiju

    7. siječnja 1499., Malindi, Kenija.

    Kralj Malindija ponovno je dočekao brodove s ovcama, narančama za bolesne i drugom hranom. Mnogi bolesni ondje su ipak umrli. Na Gaminu molbu kralj je poslao slonovu kost za kralja Manuela i dopustio da se na obali podigne stup, a s Portugalcima je poslao i jednog mladića kao svog izaslanika.

20. Plićaci São Rafael

    13. siječnja 1499., kod Tongonija, južno od Tange, Tanzanija.

    Ljudi je ostalo premalo za tri broda, pa su kod plićaka São Rafael, gdje se taj brod nasukao na putu prema sjeveru, prebacili teret i zapalili ga. Pramčani kip São Rafaela Gama je ponio kući; Ravenstein piše da se 1898. čuvao u crkvi u Belému.

21. Ponovno u zaljevu São Brás

    3. ožujka 1499., Mossel Bay, Južnoafrička Republika.

    Na putu prema jugu brodovi su se kratko zaustavili na otočiću São Jorge kod Mozambika i ondje podigli stup. U zaljevu São Brás nalovili su i nasolili ribu, tuljane i pingvine za ostatak puta, a 20. ožujka obišli su Rt dobre nade. Pisac dnevnika kaže da su preživjeli sada bili zdravi, iako ih je hladni vjetar katkad gotovo ubijao.

22. Obala Gvineje

    25. travnja 1499., more pred ušćem rijeke Geba, Gvineja Bisau.

    Dvadeset sedam dana nosio ih je povoljan vjetar, a onda su se našli u zatišju blizu Zelenortskih otoka. Dvadeset petog travnja dubina mora pokazala je da su blizu plićaka pred ušćem rijeke koju su zvali Rio Grande. Ovdje dnevnik naglo prestaje.

23. Smrt Paula da Game

    kolovoz 1499., Angra do Heroísmo, Terceira, Azori.

    Prema kroničarima koje navode Ravenstein i Ames, oluja je nedugo nakon toga razdvojila São Gabriel i karavelu Berrio. Nicolau Coelho plovio je ravno kući i 10. srpnja 1499. stigao u Cascais na ušću Teja, prvi s vijestima o Indiji. Vasco da Gama je na otoku Santiago predao zapovjedništvo nad brodom São Gabriel pisaru Joãu de Sá, a za smrtno bolesnog brata Paula unajmio je brzu karavelu kako bi ga što prije doveo kući. Paulo je bio preslab, pa su pristali u Angri na Terceiri. Ondje je umro dan nakon iskrcavanja i pokopan je u franjevačkom samostanu. Točan datum nije zapisan.

24. Povratak u Lisabon

    29. kolovoza 1499., Belém, Lisabon, Portugal.

    Ni dan Gamina povratka nije pouzdano poznat. Kroničari navode 29. kolovoza, 8. ili 18. rujna 1499., a Ames kaže da se danas uzima vrijeme između 29. kolovoza i 14. rujna. Prema Barrosu, Gama je nakon dolaska zbog bratove smrti devet dana proveo povučeno, prije svečanog ulaska u grad. Kralj Manuel već je ranije, 28. kolovoza, pisao kardinalu zaštitniku Portugala u Rim da su njegovi brodovi stigli do Indije.

Pogled druge strane

O ovom putovanju pisali su gotovo isključivo Portugalci. Ono što su o došljacima mislili ljudi do kojih su stigli može se dijelom iščitati i iz samog dnevnika, koji bilježi njihova pitanja, smijeh i odbijanja.

Khoikhoi. Na jugu Afrike Portugalci su susreli pastire i lovce Khoikhoi. Za njih su brodovi bili stranci koji su uzimali vodu s njihovih izvora, a Dias je devet godina ranije ubio jednog od njih strijelom iz samostrela kad su ga gađali kamenjem. U zaljevu São Brás starješine su izravno pitale zašto im došljaci uzimaju vodu i odvele stada u grmlje, a križ i stup koje su Portugalci podigli srušili su prije nego što su brodovi otplovili.

Svahilski gradovi. Mozambik, Mombasa i Malindi bili su dio stare muslimanske trgovačke mreže koja je istočnu Afriku povezivala s Arabijom, Perzijskim zaljevom i Indijom. Ljudi ondje poznavali su kompas, karte i pilote koji su znali put do Indije, a u lukama su stajali brodovi iz Arabije i Indije. Za njih Portugalci nisu bili otkrivači, nego dosad nepoznati stranci, siromašni darovima, koji su pucali na grad čim bi došlo do svađe. Mombasa i Mozambik vidjeli su u njima opasnost, a vladar Malindija priliku za saveznika: on i njegov otac poslije su pisali kralju Manuelu i tražili trgovačke povlastice.

Calicut. Zamorin, čije ime dolazi od malajalamskog naziva za „gospodara mora”, vladao je lukom u koju su dolazili brodovi iz Meke i Gujarata, a začini i iz Cejlona i Malake. Pitanje je li Gama došao otkrivati „kamenje ili ljude” i zahtjev da plati carinu kao i drugi trgovci pokazuju da je u njemu vidio još jednog trgovca, ne poslanika velike sile. Darovi koji su u Portugalu bili vrijedni, na njegovu su dvoru izazvali podsmijeh. Muslimanski trgovci u Calicutu, prema samom dnevniku, upozoravali su zamorina da će došljaci uništiti trgovinu od koje je grad živio. Malabarski muslimanski učenjak Zaynuddin Makhdum, koji je u drugoj polovici 16. stoljeća opisao dolazak Portugalaca s muslimanske strane, piše da su tri broda pristala kod Pandaranija, da su ljudi s njih nekoliko mjeseci prikupljali vijesti o zemljama Malabara bez prave trgovine i da su došli tražiti zemlje papra. Poglavlje o Portugalcima nastavlja se opisom desetljeća sukoba i nasilja koja su uslijedila.

Hramovi i „kršćani”. Portugalci su krenuli tražiti kršćane i našli su ih posvuda. Indijske trgovce u Malindiju, koji nisu jeli govedinu i klanjali se slici Bogorodice, smatrali su kršćanima, a Richard Burton je poslije pretpostavio da su ti ljudi klicali „Krišna” a ne „Krist”. U Calicutu su Gamu odveli u hram, a on se pomolio pred kipom koji je smatrao Bogorodicom. Pisac dnevnika čudio se samo slikama svetaca s četiri ili pet ruku i zubima koji strše iz usta. Ravenstein je već 1898. pisao da je ta „crkva” bila hinduistički hram. Dnevnik tako bilježi koliko su se dvije strane malo razumjele: hinduistički svećenici dali su Gami svetu bijelu zemlju za čelo, a on ju je predao drugome, rekavši da će je staviti poslije.

Put koji nije bio nov. Put kojim je flota prešla od Malindija do Calicuta stoljećima su koristili afrički, arapski, perzijski i indijski moreplovci, a vodio ju je pilot iz Gujarata. Novo je bilo to da su do Indijskog oceana stigli brodovi iz Europe, oko Afrike.

Nasljeđe

Putovanje je povezalo Europu i Indijski ocean morskim putem oko Afrike. Već 1500. Portugal je poslao novu flotu pod zapovjedništvom Pedra Álvaresa Cabrala, a 1502. ponovno Gamu, s ratnim brodovima. Portugalci su u idućim desetljećima gradili utvrde na indijskoj obali i silom nastojali zavladati dijelom trgovine Indijskog oceana.

Prvo putovanje imalo je i veliku cijenu za same mornare: kući se vratilo samo pedesetak do šezdesetak ljudi, a među mrtvima je bio i zapovjednikov brat Paulo.

Izvori

1. Anonimni dnevnik prvog putovanja (Roteiro), u: E. G. Ravenstein (prev. i ur.), A Journal of the First Voyage of Vasco da Gama, 1497–1499, Hakluyt Society, 1898.; s bilješkama, popisom posade i analizom puta.
2. Glenn J. Ames (prev. i ur.), Em nome de Deus: The Journal of the First Voyage of Vasco da Gama to India, 1497–1499, Brill, 2009.
3. Sanjay Subrahmanyam, The Career and Legend of Vasco da Gama, Cambridge University Press, 1997.; o pilotu iz Malindija na str. 121–128.
4. Zaynuddin Makhdum, Tuhfat al-mujahidin, prev. M. J. Rowlandson: Tohfut-ul-Mujahideen, an Historical Work in the Arabic Language, London, 1833.
5. Gaspar Correia, The Three Voyages of Vasco da Gama, and His Viceroyalty, prev. i ur. H. E. J. Stanley, Hakluyt Society, 1869.