Pokop i žalovanje

Od rimskih plaćenih naricaljki i noćnih ukopa siromaha do katakombi, jaraka za mrtve u Firenci 1348. i Mirogoja za sve vjere 1876.: kako su ljudi ispraćali svoje mrtve i tko je imao pravo na dostojan ispraćaj.

Strahovi, vjerovanja i smrt

Ukratko

  • U Rimu je sprovod uglednika bio javna svečanost s glazbom, plaćenim naricaljkama i govorom na forumu, a siromasi su se pokapali noću.
  • U srednjem vijeku mrtvi su se pokapali oko crkava i u kriptama, usred naselja.
  • U kugi 1348. firentinska groblja nisu imala mjesta, pa su se mrtvi slagali u jarke u slojevima.
  • Zagreb je stara gradska groblja napustio 1870-ih, a 1876. otvoren je Mirogoj, zajedničko groblje svih vjeroispovijesti.

Ispraćaj mrtvih uvijek je govorio i o tome tko je pokojnik bio. U Rimu se tijelo obično iznosilo iz kuće osmoga dana nakon smrti, a povorku su vodili glazbenici i plaćene naricaljke, praeficae, koje su pjevale pjesmu u pokojnikovu slavu. Iza njih su išli oslobođeni robovi s kapom slobode, a pred tijelom ljudi s voštanim maskama pokojnikovih predaka. Na kraju bi svećenik okupljene triput poškropio vodom, a oni bi se od pokojnika oprostili riječju Vale, zbogom.

Groblja su se selila. U starih Grka groblje je bilo izvan gradskih zidina, prvi kršćani imali su podzemna groblja, katakombe, a u kršćanskom srednjem vijeku pokapalo se oko crkava ili u crkvenim kriptama. Potkraj srednjeg vijeka, zbog kuge, planski su se počela podizati groblja izvan gradova.

Boccaccio opisuje kako je u Firenci izgledao običan ispraćaj prije kuge: rođakinje i susjede okupljale su se u kući pokojnika i tješile obitelj, muškarci su čekali pred kućom, a pokojnika su uz pjevanje i svijeće na ramenima nosili njemu ravni do crkve koju je sam izabrao.

Kroz vrijeme

  1. 2. st., Rim. Prvi kršćani pokapaju svoje mrtve u podzemnim grobljima, katakombama.
  2. 1348., Firenca. U kugi groblja nemaju mjesta, pa se po crkvenim dvorištima kopaju veliki jarci u koje se mrtvi slažu stotinama.
  3. 15. st., Europa. Zbog kuge se planski grade groblja izvan gradova.
  4. oko 1870., Zagreb. Postupno se napuštaju stara gradska groblja, koja su se našla unutar grada.
  5. 1876., Zagreb. Otvara se Mirogoj, zajedničko groblje svih vjeroispovijesti; groblje, mrtvačnicu i arkade projektirao je Hermann Bollé.
  6. 1905., Varaždin. Počinje uređenje varaždinskog groblja, jednog od najvrjednijih iz prve polovice 20. stoljeća; traje do 1946.
  7. 1953., Zagreb. Otvara se groblje Miroševac.

Razlike unutar društva

U Rimu je raskošan sprovod bio povlastica imućnih. Postojali su javni sprovodi, na koje je narod pozivao glasnik, i obični, plebejski. U najstarije doba svi su se sprovodi obavljali noću, a poslije su noću pokapani samo siromasi, jer si nisu mogli priuštiti povorku. Uglednike su nosili na nosiljci, a siromašne građane i robove na običnim jednostavnim nosilima.

Pravo na grob u gradu imali su rijetki. Grobovi su bili izvan grada, uglavnom uz ceste koje vode u Rim, a unutar zidina smjele su se pokapati samo nekolike stare obitelji, vestalke i carevi. Za siromašne je na Eskvilinu postojalo zajedničko groblje s jamama, koje je toliko zagađivalo okolinu da je pretvoreno u vrtove.

Kuga je izbrisala razlike. U Firenci 1348. pokojnika više nisu nosili njemu ravni uz svijeće i plač, nego najamni grobari iz najnižih slojeva, koji su ga u žurbi nosili u najbližu crkvu; mnogi su umirali bez svjedoka. Kad je otvoren, Mirogoj je bio zamišljen kao groblje na kojem će biti ujedinjene sve vjeroispovijesti.

Mitovi

Groblja su oduvijek bila izvan naselja.
U srednjem vijeku pokapalo se oko crkava i u kriptama; groblja izvan gradova planski se grade tek potkraj srednjeg vijeka, a Zagreb je stara gradska groblja napuštao tek 1870-ih.
Za pokojnikom su naricale samo žene iz obitelji.
U Rimu su se za sprovode unajmljivale naricaljke, praeficae, koje su pjevale pjesmu u pokojnikovu slavu.

Izvori

  1. William Smith (ur.), A Dictionary of Greek and Roman Antiquities, London, 1875., natuknica Funus, LacusCurtius.
  2. groblje, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
  3. Giovanni Boccaccio, Dekameron, Uvod u prvi dan, prev. John Payne, Project Gutenberg.
  4. Muzej grada Zagreba, stalni postav, „Komunalna djelatnost”.