Sluge i sluškinje

Od robova u rimskoj vili do „djevojke za sve” u Zagrebu oko 1900.: tko je služio u tuđim kućama, kako je u službu ulazio, što je radio i što ga je čekalo poslije.

Rad i novac

Ukratko

Kroz cijelu povijest velik dio ljudi živio je i radio u tuđim kućama: kao robovi, kao djeca koja služe za hranu i odjeću, kao plaćene sluge i sluškinje.
U srednjovjekovnom Dubrovniku posluga je činila gotovo trećinu stanovništva, a u Zagrebu 1900. još uvijek oko šest posto.
Služba nije bila samo posao mladih djevojaka prije udaje: služili su i djeca od sedam godina i žene od šezdeset, siromašni i kćeri imućnih.
Za neke je služba bila stepenica prema boljem životu, za druge jedini način da prežive.

Sluge i sluškinje rijetko su ostavili vlastite zapise, pa se o njima uglavnom zna iz tuđih ruku: iz ugovora, sudskih spisa, oporuka i iz onoga što su o njima pisali gospodari. Arheolozi koji su istraživali sobe robova kraj Pompeja ističu da se takvi ljudi u pisanim izvorima gotovo i ne pojavljuju, a kad se pojave, vide se očima bogatih.

I kasniji izvori imaju istu slabost. Katarina Horvat, koja je istraživala zagrebačku poslugu oko 1900., upozorava da su loši odnosi s gospodarima zapisani bolje od dobrih, jer se zbog dobrih nitko nije žalio vlastima. Zato ova tema pokušava pokazati obje strane: i prisilu i ovisnost, ali i prilike koje je služba ponekad otvarala.

Kroz vrijeme

79., Civita Giuliana kraj Pompeja. U vili kraj Pompeja robovi su spavali po dvoje ili troje u sobi od oko šesnaest četvornih metara, na krevetima od užeta bez madraca. Ista je soba služila i kao spremište, a svjetlo je davao jedan mali prozor i uljanica.
oko 1290., Dubrovnik. Do kraja 13. stoljeća kućnu poslugu u Dubrovniku većinom je činilo roblje, a zatim sve više slobodni ljudi iz zaleđa koji su u grad dolazili tražiti bolji život.
1416., Dubrovnik. Veliko vijeće zabranilo je prodaju robova, osim za službu u samom gradu, jer je takva trgovina sramotna i ljude stvorene na sliku Božju pretvara u robu. Trgovina se ipak nastavila.
oko 1420., Prato i Firenca. Toskanski trgovci naručivali su preko Dubrovnika sluškinje iz balkanskog zaleđa, najčešće žene od dvadeset do trideset godina, a ponekad i djevojčice. Žena je obično stajala 27 do 28 dukata.
1563., Engleska. Zakon je propisivao da se sluge pogađaju na godinu dana. Svjedočenja pred crkvenim sudovima pokazuju da su mnoge sluškinje ipak služile kraće, ponekad samo tjedan dana, a neke i mnogo godina u istoj kući.
1767., Napulj. Engleski putopisac Samuel Sharp zapisao je da napuljski plemić koji drži četrdeset slugu rijetko ima više od dvije sluškinje, a da su sluge većinom oženjeni i spavaju kod kuće. U Londonu je u isto vrijeme posluga bila većinom ženska, mlada i neudana.
1900., Zagreb. Kućna posluga činila je 6,09 posto stanovnika Zagreba i bila je među zanimanjima druga po brojnosti, odmah iza obrta.
1910., Zagreb. Žene su činile 93,3 posto kućne posluge. Većina nije bila rodom iz Zagreba, nego je dolazila iz drugih krajeva Hrvatske i Slavonije.

Razlike unutar društva

Posluga nije bila jedna skupina. Već u rimskoj vili kraj Pompeja u jednoj je sobi uz jednostavne krevete od užeta stajao i pravi krevet s madracem, koji je vjerojatno pripadao robu s nešto višim položajem, možda nadgledniku. U Engleskoj od 1532. do 1649. služile su i djeca bez ičega, siročad, mlade žene skromnog imetka i kćeri plemića, a sluge su držali i ljudi s dna društvene ljestvice, ne samo bogataši.

Ni u Zagrebu oko 1900. posluga nije bila jednaka: najčešća je bila slabo izučena „djevojka za sve”, ali bilo je i izučenih kuharica, nekad školovanih u inozemstvu, koje su se mogle smatrati otmjenijima od dijela građanstva. Kuharica Mysa Bugel služila je kod obitelji Vranyczany, a kad je prešla k novim bogatašima Prpićima, njihove joj navike nisu bile dovoljno fine.

Za gospodare je posluga bila i znak ugleda. Britanski putopisci pisali su da talijanski plemići velik dio prihoda troše na mnoštvo slugu, a u Napulju su i sitni kućedomaćini unajmljivali slugu samo za nedjelju, pa je jedan sluga u istoj nedjelji služio trojici ili četvorici gospodara. U zagrebačkim građanskim obiteljima znakom ugleda smatrale su se sluškinje iz Slovenije.

I spol je mijenjao položaj. U srednjovjekovnom Dubrovniku muškarci su ugovore o službi uglavnom sklapali sami i na kraće vrijeme, dok su za djevojke ugovore najčešće sklapali roditelji i rođaci.

Kako se ulazilo u službu

U Dubrovniku od 13. do 15. stoljeća roditelji i rođaci davali su u službu malu djecu, i djevojčice i dječake, kako bi ih spasili od gladi, makar to značilo da će ih odvojiti od obitelji. Neka su djeca još i tada služila samo za hranu i odjeću. Grad nije mogao primiti sve koji su htjeli služiti, pa su mnogi preko trgovaca odlazili dalje, u Italiju.

Za dio žena iz zaleđa služba nije bila izbor. Robinje prodane u Toskanu bile su uglavnom siromašne žene sa sela, bez obrazovanja i zanimanja. Dubrovnik je 1418. odredio da nitko s njegova područja ne smije biti prisiljen služiti negdje drugdje ako to sam ne želi ili ako mu to ne dopuste otac ili majka, a 1466. zaprijetio je zatvorom svakome tko sudjeluje u toj trgovini.

U Engleskoj su se sluškinje uglavnom pogađale usmeno, preko obitelji, poznanika i raspitivanjem, a ne na sajmovima posluge, za koje u to vrijeme nema potvrde. Mnoge su počinjale službu oko blagdana svetog Mihovila, ali su se pogađale u svako doba godine. U Zagrebu oko 1900. u službu se odlazilo iz siromaštva, ponekad i da se preživi, a ponekad da se zaradi za miraz, za vlastiti obrt ili za uzdržavanje roditelja i djeteta. Poslove su posredovali privatni i gradski zavodi.

Rad i plaća

Robinje dovedene iz Dubrovnika u Toskanu dobivale su najteže kućne poslove: pranje rublja, čišćenje, nošenje vode, loženje vatre, kuhanje i čuvanje djece. U Engleskoj 16. i 17. stoljeća sluškinje nisu radile samo u kući: nosile su poruke, obavljale poljske poslove, muzle krave i kuhale pivo.

Radni dan nije imao kraja. U Zagrebu oko 1900. posluga je radila gotovo cijeli dan, ponekad i osamnaest sati, a mala plaća teško joj je omogućavala da se osamostali. Prema Samuelu Sharpu, u Napulju 1760-ih sluga je od mjesečne plaće morao platiti sobu i prehraniti cijelu obitelj, pa su takve obitelji rijetko jele meso ili svježu ribu. Britanski putopisci smatrali su da su talijanske sluge plaćene slabije od engleskih.

Zakon, nadzor i ovisnost

U rimskoj vili kraj Pompeja na sobama robova nisu nađene brave ni rešetke. Arheolozi zaključuju da su robove držali na drugi način: suživotom u kojem su jedni pazili na druge, nadglednicima i obećanjem oslobođenja.

U Dubrovniku su neke žene ugovorom obećavale služiti do smrti. Bjeloslava je 1352. pred bilježnikom izjavila da će do smrti služiti Dubrovčaninu koji ju je kupio, a u ugovoru Bosanke Stanke pisalo je da je gospodar smije uhvatiti i zadržati ako pobjegne. Položaj takve posluge, piše Paola Pinelli, nije se mnogo razlikovao od ropstva, a sluškinje su bile izložene i spolnom nasilju gospodara.

U Zagrebu je služinski red davao gospodaru veliku vlast, sve do nadzora nad privatnim životom posluge. Posluga je morala imati služinsku knjižicu, a gospodar je morao plaćati liječenje bolesnog sluge do četiri tjedna.

Poslije službe

Većina sluškinja u srednjovjekovnom Dubrovniku nastojala je nakon ugovorenog roka ostati u gradu i udati se. Mirazi su im bili skromni, ali dovoljni da ih zaprose šegrti, sitni obrtnici, trgovački pomoćnici i sluge koji su i sami došli iz zaleđa.

Gospodari u Britaniji i Francuskoj 18. stoljeća nisu voljeli da im se posluga ženi i udaje, pa su mnoge sluge ostale same cijeli život. U Zagrebu oko 1900. muška se posluga za vrijeme službe rijetko ženila, a mnogo izvanbračne djece rođenih sluškinjama upućuje na to da su i mnoge sluškinje ostajale neudane.

Služba je ipak mogla otvoriti vrata. Hanika Gašparič Skurjeni radila je u kuhinji grofice Jelačić u Novim Dvorima, a poslije je, poznata kao dobra kuharica, lako našla posao u Zagrebu. Sluškinja Ivka i nakon udaje ostala je vezana za obitelj Deželić kod koje je dugo služila i uz krevet je čuvala sliku Velimira Deželića.

Mitovi

Sluškinje su bile mlade djevojke koje služe nekoliko godina, do udaje.: U Engleskoj od 1532. do 1649. služile su i djevojčice od sedam godina i žene od šezdeset, neudane, udane i udovice. Neke su služile tjedan dana, a neke mnogo godina u istoj kući.
Sluškinje su samo kuhale i čistile.: Sluškinje su nosile poruke, obavljale poljske poslove, muzle krave i kuhale pivo. Njihov rad u kući imao je vrijednost jer je drugim ukućanima oslobađao vrijeme za zaradu.
Ropstva u srednjovjekovnoj Europi više nije bilo.: U Dubrovniku i Firenci 14. i 15. stoljeća robinje su radile kao kućna posluga; popis u Firenci 1427. bilježi 360 robinja na oko 37 tisuća stanovnika.