Rob u srebrnim rudnicima Laurija
Oko 430. pr. Kr. Manes je jedan od tisuću robova koje Nikija iznajmljuje za rad u rudnicima Laurija. Vlasniku donosi jedan obol na dan. O njemu se zna vrlo malo, a to je i sama poanta ove priče.
Atena 430. pr. Kr., grad u ratu i kugi
Ukratko
- Manes je izmišljen, a o njegovu danu izvori ne govore gotovo ništa: sačuvane su cijene, a ne životi.
- Nikija je posjedovao tisuću robova u rudnicima i iznajmljivao ih za jedan obol po čovjeku na dan.
- Tko je unajmio robove, morao je nadomjestiti svakoga koji nedostaje.
- Tukidid bilježi da je u ratu pobjeglo više od dvadeset tisuća atenskih robova.
Uz Manesovu priču stoji novac, a ne portret, jer je novac ono što je od njegova rada ostalo. Srebro iz Laurija financiralo je flotu i kovalo se u novac, poznate laurijske sove.
Dio atenskog bogatstva nastajao je ovdje, u rudnicima na jugu Atike, a kopali su ga robovi.
O kome je riječ
Manes je sastavljeni lik: ime, dob i podrijetlo su izmišljeni. Ksenofont spominje Tračanina Sosiju kao čovjeka koji je unajmio Nikijine robove, ali ne govori odakle su sami robovi. Stvarni robovi iz tih rudnika u ovim izvorima nemaju imena.
Priča je zato kratka. Ne opisujemo kako je Manes radio pod zemljom, koliko je spavao ni što je jeo, jer to ovdje korišteni izvori ne kažu.
Vrijednost: jedan obol
O Manesu se zna ono što je zanimalo njegova vlasnika. Ksenofont piše da je Nikija, sin Nikeratov, posjedovao tisuću ljudi u rudnicima i iznajmio ih Sosiji, koji mu je plaćao čisti obol na dan po robu. Hiponiku je šest stotina robova na isti način donosilo minu na dan, a Filemonidu tri stotine pola mine.
Računica je jednostavna: tisuću robova, tisuću obola na dan. Plutarh dodaje da su Nikiji rudnici u Lauriju bili vrlo unosni i da je ondje držao mnoštvo robova. Ksenofont je to naveo kao poslovni primjer, predlažući da i država kupi robove i iznajmljuje ih.
Broj mora ostati isti
U ugovoru je jedna rečenica koja o Manesovu životu govori više od svega. Sosija je morao održavati broj robova stalno na tisuću. Ako Manes umre ili pobjegne, Nikija i dalje ima svojih tisuću ljudi, a zakupac mora nadomjestiti jednoga.
Koliko je često to bilo potrebno, izvor ne kaže. Plutarh govori samo da se u rudnicima radilo uz velik rizik.
Što je Ksenofont vidio
Ksenofont ne piše o umoru ni o strahu. Piše o tome da posla u rudnicima ima više nego ruku i da nitko od vlasnika ne misli smanjiti broj radnika, nego ih žele što više. Rad robova ocjenjuje kao ulaganje.
Rat dolazi do Laurija
Godine 430. pr. Kr. rat stiže i do rudnika. Tukidid piše da su neprijateljske vojske pustošile Atiku sve do Laurija, gdje su bili atenski srebrni rudnici. Poslije, kad su se Spartanci utvrdili u Atici, pobjeglo je više od dvadeset tisuća robova, velikim dijelom obrtnika. Tukidid ne kaže koliko ih je bilo iz rudnika ni što je s njima bilo.
Rudarenje je zamrlo za vrijeme tog rata.
Što se ne zna
Ne zna se gotovo ništa: ni kako je izgledao dan u rudniku, ni koliko su robovi živjeli, ni jesu li imali obitelji, ni jesu li Nikijini robovi ikada pobjegli. Ni brojke iz Ksenofonta nisu popis, nego primjer iz djela napisanog desetljećima poslije, a dio tih podataka on sam naziva starom pričom.
Podaci o tome kako se u rudnicima stvarno radilo dolaze iz arheoloških istraživanja, koja ovdje nisu korištena. Manesa sami nismo mogli opisati bolje od ovoga, pa nismo ni pokušali.