Dan dubrovačke prelje

Oko 1450. udana žena u Dubrovniku kod kuće prede vunu za suknarsku radionicu: plaća je po libri pređe, vuna se važe na gradskoj vagi, a tko je ne vrati na vrijeme, plaća globu i ide u zatvor.

Dubrovačka Republika u 15. stoljeću

Ukratko

Pava je izmišljena, ali sve što radi temelji se na odredbama dubrovačke vlade o proizvodnji sukna iz prve polovice 15. stoljeća.
Dubrovnik je tada bio prvo srednjovjekovno tekstilno središte na hrvatskom prostoru, a predenjem vune uglavnom su se bavile žene, kod kuće.
Prelja je dobivala vunu od suknara i vraćala pređu: libru pređe za libru vune.
Godine 1458. jedna obitelj smjela je odjednom uzeti najviše 24 libre vune i morala ju je ispredenu vratiti za 15 dana.

Dubrovačka vunarska industrija počela je 1416., kad je na Pilama sagrađena velika gradska radionica, Domus magna, a iz Piacenze je došao suknar Paolo Cornello. Kad je sljedeće godine iznenada umro, posao je preuzeo njegov polubrat Petar Pantella, koji je podučavao i mnoge siromašnije suknare. Tridesetih godina 15. stoljeća u gradu je bilo pedesetak vunarskih radionica, a godišnje se proizvodilo oko 4.000 bala sukna vrijednih oko 60.000 dukata.

Pava ne radi u radionici. Ona prede kod kuće, kao i većina žena koje su se bavile tim poslom.

O kome je riječ

Pava je sastavljeni lik: ime i obitelj su joj izmišljeni, a posao, cijene i kazne dolaze iz odredbi dubrovačke vlade koje su obradili Mateo Miguel Kodrič Kesovia i Katarina Nina Simončič. Nijedna dubrovačka prelja iz tog vremena nije ostala zapisana poimence u izvorima koji su ovdje korišteni.

Udana je za tkalca. Sluškinje iz Konavala koje su odslužile službu u gradu najčešće su se udavale za suknare, s mirazom od 40 do 60 perpera, pa je Pava mogla biti i jedna od njih.

Vuna na vagi

Suknar ili njegov čovjek donosi Pavi vunu na predenje. Budući da je pri tome dolazilo do krađe, odredba iz 1421. nalagala je suknarima da vunu koju daju na predenje izmjere dubrovačkom vagom, peso de Ragusa. Od 1432. vrijedilo je pravilo libra za libru: prelja je za libru vune morala vratiti libru pređe, a u račun se uzimalo i ono što se pri predenju gubi. Dubrovačka teška libra imala je otprilike 358 grama.

Vuna nije smjela izaći iz države. Od veljače 1455. bilo je strogo zabranjeno nositi vunu na predenje izvan dubrovačkog teritorija, pod prijetnjom kazne od 5 perpera.

Kolovrat ili preslica

Pava prede na dva načina. Na kolovratu, al molinello, i na preslici i vretenu, alla rocca, a predenje na preslici bilo je bolje plaćeno. Plaća se po libri pređe i ovisi o tome za kakvo je sukno: pređa za sukno „od 50” bila je deblja, a za sukno „od 60” i „od 70” finija, pa je trebalo više vremena.

Cijene su bile propisane. Za libru pređe na kolovratu plaćalo se 18, 20 ili 25 parvula, ovisno o vrsti sukna, a za libru na preslici 25 ili 30 parvula, odnosno jedan groš. Parvul, zvan i folar ili minca, bio je trideseti dio groša. Isplata je bila u gotovom novcu.

Kad bi Pava u petnaest dana isprela najveću dopuštenu količinu, 24 libre najfinije pređe na preslici, zaradila bi 24 groša. To je gornja granica, a ne obična zarada: koliko je jedna prelja zaista mogla ispresti, izvori ne kažu.

Petnaest dana

Najveća briga suknara bile su prelje koje bi uzele više vune nego što mogu ispresti, pa bi kasnile i nanosile im goleme štete. Zato je odredba iz travnja 1458. propisala da jedna obitelj ne smije odjednom uzeti više od 24 libre vune, oko osam i pol kilograma, i da je ispredenu mora vratiti najkasnije za 15 dana. Kazna je bila 6 dinara i tri dana zatvora, a kaznu od 5 perpera plaćali su i oni koji bi prelji donijeli više vune od dopuštenoga.

Kazne su se nakon dvije godine ublažile. Od rujna 1460. za neispunjenu obvezu išlo se dva dana u zatvor, a prekršaj bi zastario ako ga nitko ne bi prijavio u roku od mjesec dana. Za razliku od talijanskih tekstilnih središta, u Dubrovniku se nije vodila posebna knjiga o davanju i primanju vune na predenje: sve se svodilo na dogovor, uz nadzor službenika Komore vunarskog obrta.

Od pređe do sukna

Pavina pređa ide dalje kroz ruke drugih. Snovanjem, kojim su se također većinom bavile žene, snovalje, pređa se namatala na valjak tkalačkog stana. Tkalo se na velikim vodoravnim stanovima za koje su trebala najmanje dvojica tkalaca, a gotovo sukno bilo je dugo između 31 i 36 metara.

Nad svime je bdjela Komora vunarskog obrta, Camera Artis Lanae, koja je propisivala duljinu, širinu i težinu sukna. Tri službenika koje je svake godine imenovalo Veliko vijeće nadzirala su proizvodnju i sudila po njezinim pravilima. Od 1427. svi koji su se bavili proizvodnjom sukna morali su biti upisani u posebnu knjigu i prisegnuti da će poštovati odredbe.

U to vrijeme osnivale su se bratovštine grebenara, češljara, tkalaca, bojadisara i podstrigača. Prelje se među njima ne spominju.

Što se ne zna

Ne zna se koliko je prelja bilo u Dubrovniku ni koliko je jedna prelja mogla ispresti u danu. Odredbe govore o tome što je bilo zabranjeno i koliko se plaćalo, a ne o tome kako je izgledao dan žene koja prede.

Ne zna se ni koliko je prelja bilo udano za tkalce ni kako se njihova zarada uklapala u kućni proračun. Redoslijed Pavina dana i njezina obitelj su pretpostavka. Suknarstvo je vrhunac doseglo u prvoj polovici 15. stoljeća, a zatim je, zbog promjena u diplomaciji i osmanskih osvajanja u zaleđu, počelo postupno opadati.