Dan dubrovačke sluškinje

Oko 1450. djevojka iz Konavala služi u kući imućnog dubrovačkog trgovca: nosi vodu, prati gospodaricu gradom i čeka kraj službe, kad bi trebala dobiti miraz i udati se.

Dubrovačka Republika u 15. stoljeću

Ukratko

Dobrana je izmišljena, ali složena od ugovora, sudskih spisa i oporuka dubrovačkih sluškinja iz 14. i 15. stoljeća.
U službu je došla kao djevojčica iz Konavala. Ugovor je za nju sklopio otac, a gospodar joj je obećao hranu, odjeću i miraz na kraju službe.
Dan joj prolazi u tuđoj kući i na gradskim ulicama: nosi vodu, obavlja poslove za kuću i prati gospodaricu kad izlazi.
Služi u kući imućnog trgovca, kakav je Marin iz Dana dubrovačkog trgovca, pa je njezin dan druga strana njegova.

U srednjovjekovnom Dubrovniku kućna posluga činila je gotovo trećinu stanovništva, a većinom je dolazila iz obližnjeg zaleđa. Ljudi su u grad odlazili zbog siromaštva i gladi, a u 15. stoljeću i zbog nesigurnosti u zaleđu, kuge, nestašice žita, ratova i turskih prodora.

Filip de Diversis, učitelj koji je u Dubrovniku živio od 1434., zapisao je da veliko bogatstvo imaju vlastela i mnogi trgovci pučani, dok većina ostalih živi u krajnjem siromaštvu. Dobrana pripada toj većini, ali živi pod istim krovom s bogatima.

O kome je riječ

Dobrana je sastavljeni lik: ime i obitelj su joj izmišljeni, a sve što radi i što joj se može dogoditi dolazi iz zapisa o stvarnim sluškinjama, ponajviše iz dubrovačkih arhivskih spisa koje je obradila Marta Pokos.

Rodom je iz Konavala. Iz 15. stoljeća sačuvan je velik broj ugovora o mirazu djevojaka iz Konavala koje su služile u Dubrovniku i ondje se udale. Kad je stupila u službu, imala je desetak godina. Djevojka se smatrala punoljetnom tek s dvanaest godina, pa su za maloljetnu ugovor sklapali roditelji, braća ili rođaci.

Ugovor je zapisao gradski notar. Djevojka je obećala da će gospodara pošteno služiti, bez prijevare i krađe, čuvati njegove stvari i ne činiti mu štetu. Gospodar je obećao stan, hranu i odjeću, brigu o njoj i kad je zdrava i kad je bolesna te postupanje po dubrovačkom običaju. Djevojkama se umjesto plaće često obećavao miraz na kraju službe.

Dubrovnik je 1418. odredio da nitko s njegova područja ne smije biti prisiljen služiti negdje drugdje ako to sam ne želi ili ako mu to ne dopuste otac ili majka. Dobrana je ostala u gradu. Mnoge druge djevojke iz zaleđa otišle su preko trgovaca u Italiju, gdje su ih kupovali kao kućnu poslugu.

Jutro u kući

U kući je vlast imao otac obitelji. Statuti istočnojadranskih gradova u odnosu prema glavaru kuće izjednačavali su sluge i sluškinje s djecom, a dubrovački statut davao mu je pravo da djecu i ostale ukućane tjelesno kazni, ali ne i da ih ozlijedi.

Kućom je upravljala gospođa i ona je nadzirala poslugu, pa je sluškinjin dan najviše ovisio o njezinoj volji i raspoloženju. Gospođe obično nisu imale udjela u novčanim poslovima obitelji, ali su vodile kućanstvo.

Što je točno radila sluškinja u dubrovačkoj kući sredinom 15. stoljeća, ugovori ne nabrajaju. U to vrijeme u toskanskim kućama sluškinje dovedene preko Dubrovnika dobivale su najteže poslove: pranje rublja, čišćenje, nošenje vode, loženje vatre, kuhanje i čuvanje djece.

Po vodu

Vode u gradu dugo nije bilo dovoljno. Kišnica se s krovova skupljala u cisterne, a voda iz previše crpljenih bunara postala je slankasta, pa je služila samo za pranje i kuhanje. Od 1438. voda je vodovodom iz Šumeta stizala do Velike fontane, gdje je istjecala iz šesnaest otvora.

Opisi iz 16. do 18. stoljeća kažu da su sluškinje na gradskim fontanama prale rublje po svakom vremenu, ondje susretale druge sluškinje i u kuću se vraćale s vjedrom vode na glavi. Za sredinu 15. stoljeća takvih opisa nema, ali spisi iz 14. i 15. stoljeća pokazuju sluškinje na putu: u vinogradu po smokve, u dućanu po mlijeko, na povratku iz pekare.

S gospodaricom na ulici

Žena iz imućne kuće nije išla gradom sama, nego s muškim rođakom ili sa sluškinjom, i morala je hodati ravno svojim putem, bez zastajkivanja. Gospođe su izlazile ponajviše u crkvu, a žene iz nižih slojeva izlazile su iz kuće kad je to trebalo kućanstvu.

Diversis je zapazio da u Dubrovniku sluškinja ide ispred gospodarice, a ne iza nje kao u Italiji. Mnogi su gradom jurili ne pazeći kamo idu, pa bi udarac dobila sluškinja, a gospođa bi ostala zaštićena.

Po odjeći se vidjelo tko je tko. Siromašne žene nosile su grubo sukno i obične tkanine, a sluškinja je ponekad imala i komad fine odjeće koji je dobila od gospodara. Nakit su imale sve žene: vlastelinke zlatne ili pozlaćene naušnice s biserima i dragim kamenjem, a sluškinje najčešće srebrne.

Na gradskim ulicama

Grad nije bio siguran. U prosincu 1443. sluškinja Vesela tužila je jednog slugu da ju je na ulazu u kuću, dok se vraćala iz pekare, pokušao napasti. Pobjegao je kad je počela zvati upomoć i kad su se upalila svjetla.

Sluškinja je mogla podnijeti tužbu i svjedočiti. U 15. stoljeću žene su sve češće svjedočile na sudu, a njihov je iskaz vrijedio kao i muški: u prosincu 1441. u tužbi zbog tučnjave s jednim pekarom svjedočile su sluškinja Stanislava i pekarica Ljuba.

Kad je u travnju 1442. netko teško istukao sluškinju apotekara Bernarda, knez i suci sami su otišli do njezina kreveta da doznaju tko je to učinio.

Za gospodarevim stolom

Trgovac Benedikt Kotruljević, koji je 1458. dovršio knjigu o trgovini, savjetovao je gospodarima da se sa slugama i sluškinjama ne sprijateljuju, nego da ih radije drže u strahu. Pisao je i da ne treba štedjeti batine kad sluge pogriješe, jer su kao gospodareva djeca koju on mora poučiti.

Odnosi ipak nisu uvijek bili loši. Sluškinje su vlastelinkama i imućnim ženama pomagale u odgoju djece dok su muževi bili izvan grada, a neke su s gospodaricama bile u bliskim, prijateljskim odnosima. Gospođe su sluškinjama češće od gospodara ostavljale ponešto u oporukama: novac, odjeću, nakit i pokućstvo.

Opasnost je dolazila i iz same kuće. Sluškinje su često bile izložene spolnom nasilju gospodara i njihovih sinova, a Paola Pinelli piše da su kućne sluškinje često bile prisiljene postati ljubavnice svojih gospodara. Za djecu koju majke nisu mogle podići Dubrovnik je 1432. otvorio Nahodište: dijete se moglo ostaviti na okretaljci, a zakon je štitio majku od otkrivanja.

Navečer

Neke sluškinje nisu izdržale do kraja službe. U studenom 1412. Stanica, sluškinja Juraša Radosaljića, izjavila je knezu da ne može ostati kod gospodara jer se s njom u kući loše postupa. Knez je poslao glasnika, gospodarica je rekla da je više neće primiti, i Stanica je smjela otići u službu drugome.

Druge su bježale. Zakon iz 1346., ponovljen 1359., nalagao je da sluškinja odsluži ugovoreni rok pod kaznom od pet perpera, a odbjeglu nitko nije smio primiti u službu. Bijeg se ipak nastavio: u veljači 1443. jedan je gospodar tužio sluškinju koja je pobjegla i ponijela suknju, par zelenih rukava, košulju, čizme, podsuknju i rubac.

Misao na miraz

Ostajala je nada u miraz. U siječnju 1447. Vita Rastić dao je sluškinji Punici iz Zete miraz od 60 perpera u novcu, 15 perpera u naušnicama i 10 perpera u drugom nakitu. Jela iz Perasta udala se u travnju 1449. za dubrovačkog obućara s mirazom od 90 perpera, koji je zaradila služeći u Dubrovniku.

Djevojke iz Konavala najčešće su se udavale za suknare, s mirazom od 40 do 60 perpera: dio je bila njihova zarada, a dio dar gospodara. Obične pučanke donosile su miraze od 100 do 150 perpera, a siromašnije tek 10 do 30. Dukat je tada vrijedio otprilike tri perpera.

Neki su gospodari sluškinje zadržavali u službi što dulje kako bi odgodili isplatu miraza. Kad bi služba završila, sluškinja je imala više slobode od vlasteoskih kćeri: često je sama ugovarala miraz i bračni ugovor. Mnoge su sa zarađenim novcem kupovale male kuće, posuđivale novac uz zalog i tako se uključivale u gradski život.

Što se ne zna

Nijedna dubrovačka sluškinja iz tog vremena nije ostavila vlastiti zapis. O njima se zna iz ugovora, sudskih spisa i oporuka koje su pisali drugi, a Marta Pokos upozorava da se ugovori možda nisu poštovali onako kako su zapisani, na što upućuju i česti bjegovi.

Redoslijed Dobranina dana je pretpostavka. Najživlji opisi rada sluškinja potječu iz dubrovačkih komedija 16. stoljeća i iz zapisa 17. i 18. stoljeća, pa ovdje nisu korišteni kao opis 1450. godine. U ugovorima se dob djevojaka najčešće ne navodi, pa se zna samo da su mnoge u službu stupale kao djeca.

Ne zna se ni koliko je sluškinja bilo zadovoljno službom: zadovoljne nisu imale razloga ići na sud, pa su u spisima ostale uglavnom one kojima se dogodilo nešto loše.