Dan dubrovačke vlastelinke

Oko 1450. mlada žena iz vlasteoske obitelji vodi kuću i poslugu, rađa djecu i iz kuće izlazi uglavnom u crkvu, uvijek u pratnji. Brak joj je ugovorila obitelj, a novcem iz njezina miraza upravlja muž.

Dubrovačka Republika u 15. stoljeću

Ukratko

Pavla je izmišljena, ali složena od onoga što bračni ugovori, oporuke, sudski spisi i ugovori o uređenju kuća govore o dubrovačkim vlastelinkama sredinom 15. stoljeća.
Udala se sa sedamnaest godina za vlastelina mnogo starijeg od sebe. Brak su ugovorili njezini rođaci, a miraz je bio jednak mirazu njezine starije sestre.
Dan joj prolazi u kući: vodi kućanstvo, nadzire poslugu i brine o djeci, a van izlazi ponajviše u crkvu, uvijek sa sluškinjom.
Živi u istom gradu kao trgovac Marin i sluškinja Dobrana, ali o njezinu braku i novcu odlučivali su drugi.

Vlastela je sama upravljala Dubrovačkom Republikom. U 15. stoljeću u službama je sudjelovalo oko 60 posto vlastele koja je na njih imala pravo, a sačuvani su zapisi o više od sedam tisuća izbora. Žene u vlasti nisu imale nikakav udio: sve važnije poslove upravljanja gradom obavljali su muškarci.

Filip de Diversis, učitelj koji je u Dubrovniku živio od 1434., zapisao je da su vlastela i najveći trgovci, pa da se osim trgovinom brinu i za upravljanje gradom. Pavlin muž zato dan provodi u vijećima i poslovima, a ona u kući.

O kome je riječ

Pavla je sastavljeni lik: ime i obitelj su joj izmišljeni, a ono što joj se događa dolazi iz istraživanja dubrovačkih arhivskih spisa o vlasteoskim brakovima, ženama i kućama.

Kći je vlastelina koji je umro prije njezinih zaruka. To nije bilo neobično: u 15. stoljeću oko 40 posto vlasteoskih djevojaka zaručilo se kad im otac više nije bio živ. Brigu o njoj i njezinu mirazu tada su preuzeli braća i tutori.

Muž joj je vlastelin oko petnaest godina stariji od nje. Takva razlika bila je u vlasteoskim brakovima uobičajena, a mnogi se vlastelini nisu ni ženili. Pavla je u braku sedam godina i ima troje žive djece; vlasteoske žene rađale su prosječno svake druge godine.

Jutro u kući

Pavlina kuća je visoka kamena kuća u Pustijerni, jugoistočnom dijelu grada. Diversis je oko 1440. zapisao da tko god može, gradi raskošne kuće. Po izgledu se kuća bogatog trgovca pučanina jedva razlikovala od vlasteoske, a i unutrašnjost im je bila gotovo jednaka.

Sobe su se razlikovale po onome što su u njih ugradili drvodjelje. Ugovori iz 1425. do 1435. nabrajaju drvene obloge zidova, klupe pričvršćene uza zid, krevete okružene klupama ili zatvorene drvenom ogradom, police, ormare u zidu i nape nad kaminima. Na drvene nosače uza zid vješali su se tanjuri, zrcala i ukrasni rupci.

Vlastelin Tomo Sorgo naručio je 1428. da mu se jedna soba uredi kao „najljepša soba” u kući trgovca pučanina Luke Brajkova, koja je tada bila uzor cijelom gradu. Ugled je, dakle, išao i u tom smjeru: vlastela je preuzimala modu bogatih pučana.

Kućom je upravljala gospođa. Žene su bile dužne baviti se kućnim poslovima, biti poštene i pokoravati se muževima, a nad cijelom kućom vlast je imao otac obitelji. Pavla nadzire sluškinje i dijeli im poslove.

Kako je došla u ovu kuću

Pavla nije birala muža. Pri izboru žene gledalo se na rod, dob, izgled, ćud i bogatstvo, a najvažniji je bio rod predaka. Diversis je zapisao savjet: „Ako se želiš dobro oženiti, ženi se sa sebi ravnim.” Vlastelin koji bi se oženio pučankom gubio je plemićka prava, a taj je običaj 1462. postao zakon.

Izbor je bio malen. Vlasteoskih obitelji bilo je malo, a Crkva je zabranjivala brak između mnogih vrsta rođaka i srodnika po braku, pa je u svakom trenutku bilo tek nekoliko mogućih parova jednakog bogatstva i ugleda. Dubrovačka vlastela ženila se i s dalmatinskim i mletačkim plemstvom. Mirazi iz razdoblja od 1455. do 1460. pokazuju da su se bogati ženili bogatima, a siromašniji siromašnijima.

Vlasteoske djevojke udavale su se najčešće između šesnaeste i osamnaeste godine. Brak je za ženu značio veliko postignuće, jer je tako mogla ostati u svjetovnom životu i postati majka.

Miraz i sestre

Brak se nije sklapao bez miraza, a davanje miraza moralo se zapisati javnom ispravom. Miraz je jamčio čast obitelji i osiguravao ženu. Činili su ga novac, odjeća, nakit i kućna oprema, a katkad i stoka, brodovi ili nekretnine. U starijim ugovorima, ponajviše prije 14. stoljeća, dio miraza bogatih udavača bile su i osobne sluškinje.

U vlasteoskim obiteljima vrijedio je red: najprije su se, po starosti, zaručivale sestre, a tek onda braća. To pokazuje istraživanje 412 vlasteoskih brakova sklopljenih između 1440. i 1490. Sestre su dobivale jednake miraze. Pavla je zato mogla biti zaručena tek nakon starije sestre.

Za sve kćeri nije uvijek bilo dovoljno novca. Mnoge su djevojke otišle u samostan sa skromnim „redovničkim mirazom”, jer im obitelj nije mogla osigurati miraz za udaju. Nakon smrti roditelja miraz su dugovala braća, a mnogi su tu obvezu izbjegavali. Pavlina mlađa sestra mogla je završiti u samostanu.

Put do crkve

Žena iz vlasteoske kuće nije išla gradom sama, nego s muškim rođakom ili sa sluškinjom, i morala je hodati ravno svojim putem, bez zastajkivanja. Diversis je zapazio da u Dubrovniku sluškinja ide ispred gospodarice, a ne iza nje kao u Italiji, pa bi udarac u gužvi dobila sluškinja, a ne gospođa.

Odlazak u crkvu za gospođe je bio gotovo jedini oblik društvenog života, pa su u crkvu odlazile često. Žene su se ponajviše susretale u susjedstvu, u crkvi i u obližnjem samostanu. Putnici koji su kroz Dubrovnik prolazili u 16. stoljeću zapisali su da se vlasteoske djevojke drže zatvorene u kući i da ih se može vidjeti samo u crkvi ili na prozoru.

Bogate žene oblačile su se raskošno i nosile odjeću od skupocjenih tkanina, a vlastelinke zlatne ili pozlaćene naušnice s biserima i dragim kamenjem. Raskoš ipak nije bila svačija: i među vlastelom bilo je obitelji koje kćerima nisu mogle priuštiti odjeću za vjenčanje, pa su neke vlastelinke u oporukama ostavljale svoju odjeću siromašnim vlasteoskim djevojkama.

Djeca i posluga

Muževi su zbog poslova često bili izvan grada, pa su vlastelinkama u odgoju djece pomagale sluškinje. Neke su sluškinje s gospodaricama i njihovom djecom bile u bliskim, prijateljskim odnosima. Gospođe su sluškinjama u oporukama češće od gospodara ostavljale novac, odjeću, nakit i pokućstvo, vjerojatno zato što su s njima provodile mnogo vremena u kući.

Sluškinja je ubrajana u kućanstvo gospođe. Kad je 1384. određivano uzdržavanje Marije, žene Andrije Gundulića, u iznos su uračunate ona, njezina kći i njezina sluškinja.

Brak nije uvijek bio sretan. U djelima dubrovačkih književnika gospodarice su redovito mlađe od muževa, rađaju djecu i trpe pogrde, nasilje i suparništvo mladih sluškinja. Pjesnici iz vlasteoskih obitelji, poput Šiška Menčetića i Džore Držića, stihove nisu upućivali zakonitim ženama, nego djevojkama iz puka.

Novac koji nije njezin

Djevojke iz bogatijih obitelji nisu sudjelovale u gospodarskom životu grada: njihovim su novcem upravljali očevi ili rođaci, a nakon udaje muž. Bogate pučanke i vlastelinke nisu mogle osobno trgovati, a veće poslove mogle su voditi tek nakon muževljeve smrti. Neke su vlastelinke ipak vodile uspješne poslove velikog opsega.

Udana žena bila je prema dubrovačkom statutu potpuno podređena mužu i za poslove joj je trebala njegova suglasnost, a udovice su imale šira prava. Pučani su ženama ostavljali kuću i zemlju, a među vlastelom se to događalo iznimno, ponajviše u brakovima bez djece.

Pred zakonom je položaj bio drukčiji. Svaka je žena, bez obzira na stalež, mogla podići tužbu i tražiti zaštitu svojih prava, čak i protiv muža, a u zatvoru su mogle završiti i vlastelinke i sluškinje. Po običaju žena ipak nije sama odlazila na sud, a statut joj je zabranjivao da se na sudu pojavi bez muža.

Navečer

U sobama imućnih kuća često je bio studio: pisaći stol s klupom i policama, katkad i cijela mala soba. Benedikt Kotruljević je 1458. savjetovao da onaj tko voli knjige ne drži ih u zajedničkoj radnoj sobi za poslove, nego u maloj sobi uz spavaću, kako bi mogao čitati kad mu preostane vremena. Pisao je to muškarcima, trgovcima, i ne zna se jesu li žene u tim sobama čitale.

Mnoge sobe bile su obložene drvom, s krevetom u drvenoj ogradi i klupama oko njega, a nad kaminom je bila napa. U takvoj sobi Pavla završava dan, u kući u kojoj je vlast imao njezin muž, a brigu o svemu što se u njoj događalo ona.

Što se ne zna

Nijedna dubrovačka vlastelinka iz tog vremena nije ostavila vlastiti zapis o svom danu. O njima se zna iz bračnih ugovora, popisa miraza, oporuka i sudskih spisa, koje su pisali drugi, i iz knjiga muškaraca koji su pisali o tome kakve bi žene trebale biti.

Ne zna se ni kako je Pavla provodila sate u kući: jesu li vlastelinke čitale, pisale, prele ili vezle, izvori za Dubrovnik oko 1450. ne govore. Opisi zatvorenosti vlasteoskih djevojaka većinom potječu iz 16. stoljeća, a opisi braka iz književnosti, koja je brak rado ismijavala.

Istraživač David Rheubottom iz reda zaruka zaključio je da je briga za udaju sestara bila važnija od nastavka muške loze. Zdenka Janeković Römer smatra da za tako širok zaključak još nema dovoljno podataka, jer su rodoslovlja vlastele za 15. stoljeće nepotpuna.