Dan dubrovačkog trgovca

Oko 1450. imućni dubrovački pučanin dan provodi između robe u prizemlju svoje kuće, luke, carine i računskih knjiga, dok mu sluškinje nose vodu s nove fontane.

Dubrovačka Republika u 15. stoljeću

Ukratko

Marin je izmišljen, ali složen od onoga što izvori kažu o imućnim dubrovačkim trgovcima pučanima sredinom 15. stoljeća.
Živi u visokoj kamenoj kući: u prizemlju su roba i posao, a na katovima obitelj.
Trguje solju, suknom, kožama i srebrom, a dan mu prolazi između luke, carine, karavana za Balkan i računskih knjiga.
U kući rade sluškinje, često djevojčice sa sela, koje služe za hranu i odjeću.

Sredinom 15. stoljeća Dubrovnik je bio grad trgovaca. Filip de Diversis, učitelj koji je ondje živio od 1434., zapisao je da dubrovačka trgovačka vlastela sreću vidi u bogatstvu, pa da se mora baviti trgovinom, a očevi sinove odgajati za trgovački posao. Marinov dan složen je od takvih zapisa, od spisa iz dubrovačkog arhiva i od knjige o trgovini koju je 1458. dovršio dubrovački trgovac Benedikt Kotruljević.

O kome je riječ

Marin je sastavljeni lik: ime mu je izmišljeno, kao i njegova obitelj, ali ono što radi pripada imućnim trgovcima pučanima, ljudima koji nisu bili vlastela i gotovo nisu sudjelovali u vlasti, a ipak su mogli biti vrlo bogati. Diversis piše da veliko bogatstvo imaju vlastela i mnogi trgovci pučani, dok većina ostalih živi u krajnjem siromaštvu.

Uzor za njegov posao je obitelj Kotruljević. Otac i stričevi Benedikta Kotruljevića, rođenog oko 1416., trgovali su na veliko i na malo solju, pređom i kožama, a i zlatom, srebrom i bakrom, koje su karavanama dovozili s Balkana u Dubrovnik i prodavali dalje po Sredozemlju. Benedikt je studirao u Italiji, ali je nakon očeve smrti 1436. preuzeo obiteljski posao.

Jutro u kući

Kuće imućnih Dubrovčana bile su kamene i visoke. U kući vlastele Ranjina, sagrađenoj potkraj 15. stoljeća, prizemlje je služilo poslu, a gornji katovi stanovanju. S ulice se ulazilo u skučen ulazni prostor s cisternom, a do njega je bila velika prostorija, vjerojatno spremište, u koju se ulazilo izravno s ulice; kamene stube vodile su gore u stambeni dio.

Ugovori o gradnji kuća već u 14. stoljeću razlikuju sobu (camera), malu dvoranu (saletta) i veliku dvoranu (sala), a u dvoranama kuće Ranjina bili su u zid ugrađeni umivaonici s obiteljskim grbom.

Vode za piće u gradu dugo nije bilo dovoljno. Kišnica se s krovova skupljala u cisterne, a u sušnim ljetnim mjesecima brodovi su dovozili vodu s izvora u Mlinima i prodavali je u gradskoj luci. Voda iz previše crpljenih bunara postala je slankasta: za piće nije bila dobra, ali se mogla upotrijebiti za pranje i kuhanje. Od 1438. voda je vodovodom stizala iz Šumeta do Velike fontane, gdje je istjecala iz šesnaest otvora.

Po vodu i namirnice išle su sluškinje. Često su to bile djevojčice od deset do dvanaest godina; obećavale su da će pošteno služiti i čuvati gospodarevu imovinu, a zauzvrat su dobivale hranu i pristojnu odjeću. Ugovore za maloljetne sklapali su roditelji ili rođaci, a kućna posluga činila je gotovo trećinu stanovništva srednjovjekovnog Dubrovnika.

U luci i na carini

Marinova roba stiže i odlazi morem. Diversis nabraja što su brodovi svakodnevno dovozili: žito, proso, ječam, leću, ulje, dimljeno meso i ribu, masline, orahe, sir, šećer, začine, tkanine, vunu, lan, bakar, staklo i sol. Iz Dubrovnika su morem odlazili zlato, srebro, olovo, vosak, krzna, papar, sukno i koralji.

Carina se plaćala prema propisima koji su postojali još od 1277., a u posebnom uredu roba se mjerila i vagala. Za red i pravdu među trgovcima na veliko i na malo, domaćima i stranima, brinula se posebna stalna služba Republike.

U luci se pazilo i na kugu. Republika je od 1397. imala stalne službenike za kugu, iskusnu vlastelu koja je pratila trgovce, jer se kuga javljala u mnogim krajevima iz kojih su oni stizali; tko je dolazio iz sumnjivog mjesta, završavao je u karanteni.

Srebro i karavane

Najunosniji posao bio je onaj sa zaleđem. Dubrovački trgovci kupovali su srebro od rudara u balkanskim rudnicima i zauzvrat im prodavali odjeću, sol i drugu robu sa Sredozemlja, pa je kroz Dubrovnik u prvoj polovini 15. stoljeća godišnje prolazilo oko sedam tisuća kilograma srebra. Od 1438. trgovac je šest posto prevezenog srebra morao prodati dubrovačkoj kovnici.

Kotruljević piše da bogataši koji drže gotov novac nisu navikli putovati iz svoje zemlje ni podnositi opasnosti plovidbe, pa rizik putovanja nose trgovci koji se tek trebaju obogatiti. Karavane su pratili i seljaci s dubrovačkog područja, koji od svoje zemlje nisu mogli živjeti.

Nad računskim knjigama

Kotruljević je prvi sustavno opisao dvojno knjigovodstvo, kakvo se tada koristilo u Firenci i Dubrovniku. Prodaja na kredit bila je sve češća: Kotruljević piše da je bolje prodavati za gotovinu, ali da bi bez prodaje na kredit i sama trgovina presahnula.

Savjetovao je kratke rokove i rugao se onima koji kupcu daju osamnaest mjeseci za otplatu, jer za to vrijeme mogu umrijeti četiri pape. Nije preporučivao kreditiranje gospode, svećenika, studenata, profesora ni vojnika, jer ne znaju baratati novcem.

Večer u obitelji

Gospođe su vodile kućanstvo i nadzirale poslugu, ali obično nisu imale udjela u novčanim i gospodarskim poslovima obitelji. Na ulicu žena nije išla sama, nego s muškim rođakom ili sa sluškinjom, a Diversis je zapazio da u Dubrovniku sluškinja ide ispred gospodarice, a ne iza nje kao u Italiji, kako bi gospođu zaštitila od onih koji su jurili gradom.

Sve žene, bogate i siromašne, imale su barem malo nakita, prije svega naušnice i prstenje; vlastelinke su nosile zlatne ili pozlaćene naušnice s biserima i dragim kamenjem, a sluškinje i siromašnije žene najčešće srebrni nakit. Kotruljević je gospodarima savjetovao da se sa slugama i sluškinjama ne sprijateljuju, nego da ih radije drže u strahu.

Sinove je trebalo odgojiti za posao. Kotruljević, koji je i sam sredinom stoljeća vodio posao između Dubrovnika i Napulja, napisao je i knjigu o tome kako izabrati ženu, koja se nije sačuvala.

Što se ne zna

Nije sačuvan dnevnik nijednog dubrovačkog trgovca iz tog vremena, pa je redoslijed Marinova dana pretpostavka: zna se čime su se trgovci bavili, ali ne i kako su raspoređivali sate. Diversis je opis grada pisao za dubrovačke vlasti, od kojih je ovisila njegova služba, pa je sliku grada mogao uljepšati.

Kuća Ranjina pripadala je vlasteli i sagrađena je tek potkraj stoljeća, pa su kuće trgovaca pučana sredinom 15. stoljeća mogle biti skromnije. O radu sluškinja u kući mnogo se zna tek iz dubrovačkih komedija 16. stoljeća; za 15. stoljeće ugovori govore uglavnom o uvjetima službe, a ne o tome kako je izgledao njihov dan.