Posljednji dan seljanke u Joyi de Cerén
Kolovoz, oko 660. godine. U selu Maya u današnjem Salvadoru večera je gotova, a na vatri se hlade žeravice. Zatim se zatrese tlo. Sak i susjedi bježe, a pepeo čuva sve što su ostavili, sve do tragova prstiju u zdjelama.
Maye oko 700. godine, gradovi i sela u klasičnom razdoblju
Ukratko
- Sak je izmišljena, ali predmeti oko nje stvarno su pronađeni: zemljane posude s grahom, prostirke za spavanje i žeravica u ognjištu.
- Selo je imalo najviše oko 200 stanovnika, a dosad je iskopano dvanaest zgrada.
- Te je godine zajednica očito odlučila ubrati i preraditi cijelu manioku odjednom.
- Dosad nisu nađeni ljudski ostaci, a više od polovice otisaka stopala na putu vodi dalje od sela.
Joya de Cerén je rijedak slučaj, poput Pompeja: sitan pepeo sačuvao je slamnate krovove, grede, košare, pokrivače, oruđe, pa i tragove prstiju u glinenim zdjelama i otiske stopala u vrtovima. Sheets, voditelj iskapanja, to naziva prvim jasnim prozorom u svakodnevicu i kvalitetu života običnih Maya.
Sakin dan zato možemo pratiti po stvarima, a ne po tekstu. Izvor ne spominje nijedan pisani zapis iz sela, pa o tim ljudima govore samo njihove stvari.
O kome je riječ
Sak je sastavljeni lik: ime, dob i obitelj su izmišljeni. Njezin dan složen je od nalaza u selu, koje su istražili Payson Sheets i Christine Dixon. Izvor ne kaže što je koja žena radila u selu, pa ni njezini poslovi ovdje nisu opisani kao pravilo za sve žene.
Manioka
Rano je kolovoza, a kukuruz još nije zreo. Grah je tek posađen, u kasnom dijelu kišne sezone. Glavni posao u selu je drugi: seljani su na četiri otkrivena polja izvadili sav urod manioke odjednom.
To je neobično, jer se manioka počinje kvariti oko jedan dan nakon vađenja, pa se inače ostavlja u zemlji dok ne zatreba. Istraživači zato pretpostavljaju da je zajednica radila zajedno i prerađivala je, možda u brašno ili fermentirano piće. Sheets računa da su polja davala oko 10 tona po sezoni, a to je za selo od najviše 200 stanovnika previše.
Selo koje samo odlučuje
Istraživači smatraju da su seljani imali znatnu samostalnost u gradnji, izboru usjeva, vjerskim obredima i gospodarstvu. Čini se da su se neke kuće brinule o pojedinim zajedničkim zgradama: jedna je imala neobično mnogo posuda i drva za ogrjev, možda za zajedničku parnu kupelj s kupolom.
Selo je imalo zgradu s dvije velike kamene klupe, za koju se smatra da su se u njoj starješine sastajale i odlučivale. Postojala je i zgrada koju je koristila žena šamanka.
Prema selu i kroz njega vodio je sacbe, bijeli put, koji su očito gradile različite obitelji, jer je građen po dijelovima. Bio je malo udubljen, vjerojatno zato što su ljudi hodali u koloni prema poljima ili u obližnji gradić San Andres.
Sjekira od žada
Sak je seljanka, a u kući ipak ima skupe stvari. Svako je domaćinstvo imalo sjekiru od žada, a nađeni su i oslikani lonci i noževi od opsidijana, koje su seljani vjerojatno dobivali na tržnici za višak usjeva ili obrtničke proizvode. Sheets dodaje da su mogli birati između dvanaestak tržnica u kraju, pa je prodavač koji je tražio previše mogao ostati bez kupaca.
Večer
Istraživači zaključuju da je erupcija počela pred kraj dana, nakon večere. Ljudi su se možda okupili u zajedničkoj zgradi, jer je ondje bio obred, a pronađeni su obredni ukras za glavu od jelena, lonac u obliku aligatora i kosti zaklanog jelena.
Tada se zatreslo tlo. Vatra na ognjištu još se gasila, a prostirke su ostale gdje su bile. Možda su znali što to znači: stoljećima prije njih erupcija Ilopango raselila je oko 300.000 ljudi.
Bijeg
Sak bježi s obitelji. Više od polovice otisaka stopala na bijelom putu vodi na jug, dalje od sela, a Sheets vjeruje da su barem neki od njih ostali od ljudi koji su bježali. Vulkan je bio 600 metara daleko, a pepeo je u nekoliko dana prekrio selo do više od pet metara.
Nitko se nije vratio. Što je bilo s njima, ne zna se, ali nijedno tijelo dosad nije pronađeno.
Što se ne zna
Ne zna se kako su se ljudi zvali, koji su jezik govorili, ni što je bilo s njima nakon bijega. Samo je dio sela iskopan, a dosad nisu nađeni ljudski ostaci, što ne znači da svi jesu preživjeli. Izvor navodi 660. godinu, a u literaturi postoje i nešto drugačiji datumi.
Glavni izvor je popularni članak s izjavama voditelja iskapanja, a ne njihovo znanstveno izvješće, koje nismo mogli otvoriti. Tumačenje da su seljani sami odlučivali o svemu njihova je hipoteza, a ne sigurna činjenica.