Dan stonskog solara
Oko 1450. seljak iz Janjine radi na državnoj solani u Stonu: skuplja sol u solilima, pazi da slatka voda ne pokvari berbu i zna da sol koju skuplja donosi Republici neusporedivo više prihoda od mesa, ribe i vina.
Dubrovačka Republika u 15. stoljeću
Ukratko
- Radoje je izmišljen, ali sve što radi temelji se na onome što se zna o stonskoj solani u 14. i 15. stoljeću.
- Dubrovnik je Ston 1333. otkupio ponajviše zato da bi dobio njegovu solanu.
- Na solani su radili odrasli muškarci iz okolice Stona i Janjine, a čini se da se u ranijim stoljećima taj rad obavljao kao tlaka za državu.
- Godine 1443. solana je dala samo 9.000 modija soli, a 1496. Republika je od nje imala 40.000 dukata prihoda.
Sol je bila najunosnija roba Dubrovačke Republike. Republika je 1333. otkupila Ston od srpskog vladara upravo zato da bi preuzela tamošnju solanu, popravila zapuštena solila i uredila nova. Kad se prihod od soli usporedi s onim što je država dobivala od prodaje mesa, ribe, vina i druge robe, bio je neusporedivo veći.
Radoje živi u Janjini, na Pelješcu, odakle su dolazili mnogi radnici stonske solane. Za njega solana nije izvor bogatstva, nego posao koji mu određuje država.
O kome je riječ
Radoje je sastavljeni lik: ime i obitelj su mu izmišljeni, a posao, mjesto i pravila dolaze iz pregleda povijesti stonske solane koji je napisao Šime Peričić. O pojedinim solarima iz 15. stoljeća ne zna se gotovo ništa: ni imena, ni broj, ni koliko su zarađivali.
Zna se da je Republika sama određivala tko će od njezinih podanika raditi na solani. Najčešće su to bili svi odrasli i za rad sposobni muškarci iz okolice Stona i Janjine, a u velikoj potrebi i stanovnici Orebića i Slanoga.
Na solilima
Solila su se nazivala i kavedinama, palatama i guvnima, a neka su već bila popločana. Nosila su imena svetaca. Potkraj 14. stoljeća bilo ih je trinaest, a jedno od njih, trinaesto, davalo je sol za potrebe samih radnika.
Nije sva sol bila jednaka. S boljih solila skupljala se bijela, čista sol, a postojala je i žuta i siva sol slabije kakvoće. Skupljena sol odmah se spremala u skladišta uz solanu, pa se uštedjelo na prijenosu.
Za Radojevo vrijeme solana je bila premala za potražnju. U prvoj polovici 15. stoljeća vlada je odlučila graditi nove kavedine, a 1460. počeli su se graditi ogradni zidovi. Ipak, 1443. napravljeno je samo 9.000 modija soli, a 1473. 16.000 modija, otprilike koliko i u prethodnom stoljeću. Modij je bio vreća od oko 62,5 kilograma.
Slatka voda i ribe
Najveći neprijatelj solane bila je slatka voda. Iz susjednog potoka prodirala je u solila i razrjeđivala more, a taj se problem nikad nije posve riješio. Ogradni zidovi iz 1460. trebali su upravo obraniti solila od slatke vode.
Štetu su radili i ljudi. Solila su često bila uništavana jer se u njima lovila riba, pa je Senat početkom 1434. zabranio ribolov u solanama.
Za koga radi
Je li Radoje za svoj rad dobivao plaću, ne zna se. O primanjima solara iz tog vremena nema vijesti, a neki podaci upućuju na to da se u prvim stoljećima dubrovačke vlasti rad na solani obavljao kao tlaka, javni rad za državu. Novčanu naknadu dobivali su samo oni koji su sudjelovali svojim blagom, uglavnom prenoseći sol od slanica do brodova: za svaki prevezeni modij dobivali su šest folara.
Tek potkraj 15. stoljeća spominju se na solani majstori, nadzornici i radnici koji su plaću primali svake subote, a Senat je 1505. odredio nadnice protomajstorima i nadzornicima. Oni su bili jedini stalni zaposlenici; većina ostalih radila je samo u sezoni.
Kamo ide sol
Sol se iz Stona najviše vozila brodovima do ušća Neretve, u posebnim brodicama, pelješkim solaricama, koje su mogle ponijeti do 500 modija. Odande je išla u kopneno zaleđe. Od 1385. Dubrovnik je uživao monopol prodaje soli u čitavom zaleđu, a gdje je bio monopol, bilo je i krijumčarenja, protiv kojega je Republika uvodila stroge mjere.
U Radojevo vrijeme stonskoj soli na Neretvi već su konkurirale zadarska, paška i piranska sol s mletačkog teritorija. Kad su Osmanlije 1463. osvojile Bosnu, stonska sol nastavila se ondje prodavati.
Prihodi su rasli. Godine 1496. Republika je od solane imala 40.000 dukata prihoda, što je jedan strani putnik smatrao velikim prihodom za njezin proračun. Država je solanu davala u zakup pojedincima ili društvima, a zakupac se 1371. obvezao isporučivati joj 17.000 modija soli godišnje.
Što se ne zna
Ne zna se koliko je solara bilo sredinom 15. stoljeća, koliko su dana godišnje radili ni jesu li za svoj rad, osim prijevoza, išta dobivali. Peričić upozorava da točne količine soli iz tog vremena nisu poznate, a proizvodnja se jasnije može pratiti tek od 1566.
Ne zna se ni kako je izgledao Radojev dan. U 17. stoljeću sol se skupljala u ljetnim mjesecima, iznimno do listopada, pa se može pretpostaviti da je tako bilo i ranije, ali za 15. stoljeće to nije zapisano. Vijesti o teškom radu, kažnjenicima na solani i sukobima s nadzornicima potječu iz kasnijih stoljeća i ovdje nisu korištene kao opis 1450. godine.