Carstvo Mali oko 1350., zlato, sol i karavane
Godine 1352. marokanski putnik Ibn Battuta prelazi Saharu i stiže u carstvo Mali. Hvali sigurnost putova, čudi se položaju žena, žali se na škrtost vladara. Jedan od najživljih opisa srednjovjekovne Afrike, i jedan od najpristranijih.
Ukratko
- Ibn Battuta boravio je u prijestolnici Malija od lipnja 1352. do veljače 1353., a vladao je Mansa Sulayman.
- Sol iz Taghaze bila je sredstvo plaćanja, a na putu do prijestolnice tovar je mogao višestruko poskupjeti.
- Putovanje kroz Mali Ibn Battuta opisuje kao potpuno sigurno.
- Njegov je opis živ, ali pun predrasuda, pa ga treba čitati kao pogled stranca.
Ibn Battuta krenuo je iz Sijilmase i nakon dva mjeseca stigao u Iwalatan, današnju Walatu, najsjeverniju pokrajinu Malija, gdje je vladarev zamjenik primao trgovce s karavana. Prijestolnica je bila još dvadeset četiri dana hoda dalje. Niger je smatrao Nilom, a gradove uz rijeku, među njima Tombuktu, opisuje kao dio tog svijeta. Četvrt stoljeća prije njega Mali je po Sredozemlju pročulo hodočašće Manse Muse.
Tombuktu je bio važno trgovačko i islamsko središte na transsaharskim putovima, trgovalo se solju, zlatom i robljem, a džamija Djinguereber potječe iz tog doba.
Sol kao novac
U Taghazi su kuće i džamije građene od blokova soli i pokrivene devinom kožom, a sol su kopali robovi plemena Massufa. Deva nosi dvije ploče. U Walati je tovar vrijedio osam do deset mitkala, a u prijestolnici dvadeset do trideset, ponekad i četrdeset. Sol se rezala na komade i njome se kupovalo i prodavalo.
Putnik kroz Mali nije nosio hranu ni zlato ni srebro, nego komade soli, staklene perle i mirisnu robu. U selima su mu žene donosile proso, mlijeko, piliće, rižu, fonio i grah.
Dvor
Mansa Sulayman izlazio je u dvorište palače s lukom u ruci, u zlatnoj kapi, pred njim glazbenici, a iza njega tristo naoružanih robova. Tko bi mu se obraćao, posipao se prašinom. Tumač Dugha, jedan od najuglednijih ljudi na dvoru, na blagdane je pjevao vladarevu slavu, a pjesnici u kostimima ptica podsjećali su vladara na dobra djela starih kraljeva. Rekli su Ibn Battuti da je taj običaj stariji od islama.
Što je hvalio, a što je kudio
Ibn Battuta piše da su ljudi rijetko nepravedni, da se u zemlji ne treba bojati razbojnika i da se imovina umrlog stranca čuva za nasljednika. Hvali revnost u molitvi, čistu bijelu odjeću petkom i učenje Kurana napamet, iako je kadijinu djecu vidio u okovima dok ga ne nauče.
Ali uvrijedio ga je i vladarev dar od tri kruha, komada govedine i tikvice kiselog mlijeka, a sam se u početku pokajao što je došao, jer se osjetio nepoštovanim. Taj prezir prema domaćima prožima cijeli tekst, a stanovnike Malija o njima samima ovdje ne čujemo.