Putovanja Ibn Battute

Ukratko

• U lipnju 1325. Ibn Battuta krenuo je iz Tangera na hodočašće u Meku, preko sjeverne Afrike, Egipta i Sirije.
• Umjesto da se vrati kući, putovao je dalje: Irak i Perzija, Arabija i istočna Afrika, Mala Azija, Zlatna Horda i Carigrad, srednja Azija i Indija.
• Iz Delhija je 1341. poslan kao izaslanik u Kinu; nakon brodoloma i boravka na Maldivima stigao je do kineske luke Quanzhou.
• U Maroko se vratio 1349., a zatim je posjetio muslimanski Granadu i Carstvo Mali u zapadnoj Africi.

Etape

1. Tanger

   14. lipnja 1325., Maroko.

   Ibn Battuta krenuo je iz rodnog grada sam, bez suputnika i karavane. Piše da je dom napustio kao što ptice napuštaju gnijezda i da mu je rastanak s roditeljima teško pao. Uz obalu sjeverne Afrike pridružio se karavanama radi sigurnosti, a u Tunisu je ostao dva mjeseca.

2. Aleksandrija

   oko travnja 1326., Egipat.

   Nakon više od 3500 kilometara puta stigao je u Aleksandriju, veliku luku mamelučkog Egipta. Jedan pobožni starac rekao mu je da će putovati daleko i poslao pozdrave svojoj braći u Indiji, Sindu i Kini. Ibn Battuta ih je godinama poslije zaista ondje i potražio.

3. Kairo

   oko svibnja 1326., Egipat.

   Kairo, prijestolnica mamelučkog sultanata, bio je najveći grad islamskog svijeta. Ibn Battuta pokušao je do Meke stići Nilom i preko Crvenog mora, ali ga je pobuna u luci Aydhab vratila natrag.

4. Damask

   9. kolovoza 1326., Sirija.

   U Damask je stigao preko Palestine, gdje je posjetio Hebron, Jeruzalem i Betlehem. Povjesničari su pokazali da je opis palestinskih mjesta dijelom prepisao iz putopisa starijeg putnika al-Abdarija, pa točan put kroz Palestinu nije poznat. U Damasku je proveo mjesec ramazan.

5. Meka

   studeni 1326., Saudijska Arabija.

   S karavanom hodočasnika prošao je Medinu i u studenom 1326. obavio prvo hodočašće. Time je stekao naslov hadžija. Umjesto da se vrati kući, odlučio je putovati dalje, prema mongolskom Ilkanatu.

6. Širaz

   oko 1327., Iran.

   Preko Nadžafa, Basre i Isfahana stigao je do Širaza, velikog grada koji su mongolska razaranja poštedjela.

7. Bagdad

   oko lipnja 1327., Irak.

   Bagdad je još nosio tragove mongolskog razaranja iz 1258. Ibn Battuta pridružio se pratnji Abu Saida, posljednjeg vladara jedinstvenog Ilkanata, i s njom otišao do Tabriza, pa se vratio.

8. Meka, drugi boravak

   oko rujna 1327., Saudijska Arabija.

   Prema Rihli u Meki je ostao tri godine i učio. Povjesničari misle da je možda otišao već nakon hodočašća 1328., jer se kasniji datumi inače ne slažu.

9. Mogadišu

   oko 1330., Somalija.

   Iz Džide je obalnim brodovima plovio do Jemena i Adena, a zatim preko mora u Zeilu i dalje uz somalsku obalu. Mogadišu je opisao kao iznimno velik grad bogatih trgovaca, poznat po tkaninama koje su se izvozile sve do Egipta. Gradom je vladao somalski sultan koji je govorio svoj jezik, ali i arapski.

10. Kilwa

    oko 1330., Tanzanija.

    Preko Mombase stigao je u Kilwu, otočni grad koji je nadzirao trgovinu zlatom uz istočnu obalu Afrike. Opisao ju je kao jedan od najljepših i najbolje građenih gradova, a sultana al-Hasana pohvalio zbog skromnosti i pobožnosti.

11. Konya

    oko 1331., Turska.

    S promjenom monsuna vratio se preko Omana i Hormuza u Meku, a zatim krenuo prema Indiji kopnom, kroz Malu Aziju. Ondje su ga gostoljubivo primali u bratovštinama mladića koje je opisao s velikim divljenjem.

12. Carigrad

    oko 1332., Istanbul, Turska.

    Iz Sinope je preplovio Crno more na Krim, u Zlatnu Hordu, i pridružio se taboru kana Uzbega. Kad je kanova žena, bizantska princeza, dobila dopuštenje da rodi u Carigradu, Ibn Battuta je otišao s njom. Bio je to njegov prvi boravak izvan islamskog svijeta. Primio ga je car Andronik III. i razgledao je crkvu Svete Sofije.

13. Buhara

    oko 1333., Uzbekistan.

    Vratio se u prijestolnicu Zlatne Horde na Volgi i krenuo prema istoku, preko Horezma, u Buharu i Samarkand. Na dvoru čagatajskog kana Tarmaširina zapazio je zidine koje su još bile u ruševinama od mongolskog osvajanja 1220.

14. Rijeka Ind

    oko rujna 1333., Pakistan.

    Preko Afganistana i Hindukuša, za koji piše da su ga prozvali „ubojicom Indijaca” jer na njemu od studeni umiru robovi dovedeni iz Indije, spustio se do Inda. Rihla daje datum 12. rujna 1333., ali ne kaže gdje je točno prešao rijeku.

15. Delhi

    oko 1334., Indija.

    Sultan Muhammad bin Tughluq, poznat po bogatstvu i nepredvidivosti, imenovao ga je sucem. Šest je godina Ibn Battuta živio između raskoši i straha od sultanova nepovjerenja. Godine 1341. sultan ga je odredio da predvodi poslanstvo u Kinu.

16. Calicut

    oko 1341., Kozhikode, Kerala, Indija.

    Na putu do obale napali su ga razbojnici i zamalo je izgubio život. U Calicutu je, dok je bio na molitvi u džamiji, oluja potopila jedan brod poslanstva, a drugi je otplovio bez njega. Ostao je bez darova, bez stvari i bez službe.

17. Maldivi

    oko 1343., Malé, Maldivi.

    Na otocima koji su nedavno prešli s budizma na islam ponudili su mu službu vrhovnog suca. Pokušao je strogo uvoditi islamsko pravo, pa je naredio da se muškarci koji ne dolaze na petkovnu molitvu javno bičuju i zabranio ženama da hodaju golih grudi, kako je dotad bio običaj. Nakon devet mjeseci i sukoba s dvorom otišao je.

18. Samudera Pasai

    oko 1345., Aceh, Indonezija.

    Preko Cejlona, gdje se popeo na Adamov vrh, i Bengala stigao je u muslimanski sultanat na sjeveru Sumatre, gdje ga je sultan opremio za put u Kinu.

19. Quanzhou

    oko 1345., Fujian, Kina.

    Luku koju su muslimanski trgovci zvali Zaitun opisao je kao jednu od najvećih na svijetu. Muslimani su živjeli u zasebnoj četvrti sa svojim džamijama i bazarima. Opisuje i Guangzhou, Hangzhou i Peking, ali povjesničari sumnjaju da je doista bio na sjeveru Kine, jer su opisi puni pogrešaka.

20. Damask, u vrijeme kuge

    1348., Sirija.

    Vraćao se preko Calicuta, Hormuza i Basre. U Damasku je doznao da mu je otac umro petnaest godina ranije. Tada je u Siriju stigla crna smrt, kuga koja je tih godina harala od Azije do Europe. Ibn Battuta bilježi da je u Damasku umiralo i po 2400 ljudi na dan, a u Kairu više od tisuću.

21. Fez

    1349., Maroko.

    Nakon posljednjeg hodočašća u Meku vratio se u Maroko i stupio u službu marinidskog sultana. Doznao je da mu je majka umrla nekoliko mjeseci prije njegova povratka.

22. Granada

    oko 1350., Španjolska.

    Prešao je u Al-Andalus, gdje je Granada bila posljednja muslimanska država na Iberskom poluotoku. Ondje je upoznao učenjaka Ibn Juzayyja, kojemu je kasnije izdiktirao Rihlu.

23. Taghaza

    oko ožujka 1352., sjeverni Mali.

    Iz Sijilmase je s karavanom u veljači 1352. krenuo preko Sahare. Nakon 25 dana stigao je u Taghazu, mjesto rudnika soli u kojem su i kuće bile građene od ploča soli, koje su rezali robovi plemena Masufa. Odatle se sol nosila na jug i mijenjala za zlato iz Malija.

24. Prijestolnica Malija

    oko 1352., na rijeci Niger, vjerojatno između Bamaka i Nyamine, Mali.

    Preko Walate stigao je u prijestolnicu Carstva Mali, kojom je vladao mansa Sulejman. Gdje je ta prijestolnica bila, ni danas se ne zna; povjesničar John Hunwick smjestio ju je prema Ibn Battutinim vremenima putovanja na lijevu obalu Nigera između Bamaka i Nyamine. Ibn Battuta prvi spominje balafon, malijski ksilofon od trske i tikvica.

25. Timbuktu

    1353., Mali.

    Timbuktu je tada bio malen i nevažan grad; najvažnijim gradom regije postat će tek u sljedeća dva stoljeća. Odavde se kanuom spustio Nigerom do Gaoa. U rujnu 1353. dobio je sultanov poziv da se vrati u Maroko.

26. Povratak u Maroko

    1354., Fez, Maroko.

    Preko pustinjske oaze Takedde i Sijilmase vratio se početkom 1354. u Fez, putujući s karavanom koja je vodila šest stotina robinja. Time su njegova putovanja završila.

Pogled druge strane

Ibn Battuta je putovao kao učeni musliman i sve je mjerio mjerilima svoje pravne škole. Gdje su se ljudi ponašali drukčije, osuđivao ih je, i zato o susretima znamo uglavnom što je on mislio o drugima, a mnogo manje što su drugi mislili o njemu.

Maldivi. Otočani su ga zadržali darovima i službom vrhovnog suca, jer su nakon prelaska na islam trebali nekoga tko zna arapski i Kuran. Ali njegova strogost, bičevanje i zabrane, okrenula je dvor protiv njega i otišao je nakon devet mjeseci. Iz njegova opisa vidi se da su otočani islam prihvatili na svoj način i nisu bili spremni odreći se svih starih običaja.

Mali. U Maliju je zamjerao što robinje, sluškinje pa i sultanove kćeri hodaju otkrivene, a o ljudima je napisao teške, prezirne riječi. Mansa Sulejman uvrijedio ga je skromnim darom. Malijski izvori o njegovu posjetu ne govore: povijest Malija prenosila se usmeno, preko pjevača povjesničara, a njegov je opis jedan od rijetkih zapisa iz tog vremena. Zato su povjesničari Afrike zahvalni na pojedinostima koje je zabilježio, ali njegove ocjene čitaju kao pogled stranca koji nije razumio što vidi.

Istočna Afrika i Kina. U Mogadišu i Kilwi, kao i u kineskim lukama, dočekivale su ga muslimanske zajednice trgovaca koje su ondje živjele generacijama. Za njih je bio ugledan gost iz daleke zemlje, a njegov je opis tih gradova važan izvor o vremenu u kojem je Indijski ocean bio more muslimanskih trgovaca.

Nasljeđe

Rihla je ostala gotovo nepoznata izvan Maroka sve do 19. stoljeća, kad su je otkrili europski učenjaci. Danas je jedan od glavnih izvora o svijetu 14. stoljeća, od Malija do Kine. Povjesničari je čitaju oprezno, jer je pisana po sjećanju, s preuzetim odlomcima iz starijih putopisa, ali terenska istraživanja na mnogim mjestima potvrdila su njegove opise. O svakodnevici koju je zatekao u Maliju govore stranice Carstvo Mali oko 1350., žena iz Walate i vodič karavane.

Izvori

1. Ibn Battuta, Travels in Asia and Africa 1325–1354, prev. H. A. R. Gibb, Routledge, 1929.
2. H. A. R. Gibb (ur. i prev.), The Travels of Ibn Battuta, A.D. 1325–1354, Hakluyt Society, 1958.–1994.
3. Ross E. Dunn, The Adventures of Ibn Battuta: A Muslim Traveler of the Fourteenth Century, University of California Press, 2012.