Hodočašće Manse Muse

Godine 1324. malijski vladar Mansa Musa prešao je Saharu s velikom pratnjom i mnogo zlata, boravio u Kairu kao gost mamelučkog sultana i obavio hadž u Meki. Vratio se 1325. s učenjacima i knjigama, a u Kairu se o njegovu zlatu pričalo još godinama.

Ukratko

Mansa Musa, vladar Carstva Mali, krenuo je na hodočašće u Meku preko Walate i oaze Tuat u Sahari, a vlast je za to vrijeme prepustio sinu Muhammadu. Kad je točno krenuo, nije zabilježeno.
U Kairo je ušao u srpnju 1324. Odbio je poljubiti tlo pred mamelučkim sultanom al-Nasirom Muhammadom, pa se umjesto toga poklonio Bogu; sultan ga je ugostio i opremio za put u Meku.
Krajem studenoga 1324. obavio je hadž. Na povratku je od hladnoće stradao velik dio njegove pratnje i deva, a u Kairu je, ostavši bez zlata, morao posuditi novac od trgovaca.
Kairski dužnosnici i trgovci pričali su još godinama o zlatu koje je ondje potrošio; prema al-Umariju zlato je u Egiptu zbog toga godinama vrijedilo manje.
Vratio se vjerojatno 1325., preko Gaoa i Timbuktua s pjesnikom i graditeljem Abu Ishaqom as-Sahilijem, koji mu je u prijestolnici sagradio dvoranu za primanja.

Početkom 14. stoljeća Carstvo Mali vladalo je velikim dijelom zapadne Afrike, od atlantske obale do zavoja Nigera. Iz njegovih zemalja dolazilo je zlato koje su karavane nosile preko Sahare u sjevernu Afriku i Egipat. Vladari Malija bili su muslimani, a nekoliko njih već je prije obavilo hodočašće u Meku. Mansa Musa bio je najpoznatiji od njih, jer je njegov boravak u Kairu ostavio dubok dojam.

O samom putovanju malijski izvori iz tog vremena ne postoje. Poznato je iz arapskih pisaca iz Egipta i sjeverne Afrike, ponajprije iz al-Umarija, koji je dvadesetak godina poslije zapisao što su mu pričali kairski dužnosnici, trgovci i jedan vodič iz Musine pratnje, te iz kronike Tarikh al-Sudan, napisane u Timbuktuu tri stoljeća poslije. Brojke koje ti izvori daju, o tisućama robova i stotinama tovara zlata, razlikuju se od izvora do izvora i treba ih čitati kao glas o veličini pratnje, a ne kao popis.

Etape

Prijestolnica Malija
oko 1324., na rijeci Niger, vjerojatno između Bamaka i Segua, Mali.
Al-Umari piše da se prijestolnica zvala Njeni, a njegov prevoditelj Gaudefroy-Demombynes prihvatio je mišljenje da je to selo Niani na rijeci Sankarani, u današnjoj Gvineji. Povjesničar John Hunwick 1973. zaključio je da opisi putnika bolje odgovaraju mjestu na lijevoj obali Nigera, između Segua i Bamaka. Gdje je bila, ni danas se ne zna. Prema al-Umariju Musa je za vrijeme puta ostavio vlast sinu Muhammadu. Kad je točno krenuo, izvori ne kažu.
Walata
oko 1324., Mauritanija.
Tarikh al-Sudan kaže da je Musa krenuo prema Walati, gradu na južnom rubu Sahare koji je, prema Ibn Khaldunu, bio malijska granica prema Magribu. Ista kronika piše da je s njim išlo šezdeset tisuća ljudi i da je pred njim, kad bi uzjahao konja, išlo petsto robova, svaki sa zlatnom palicom od petsto miskala. Al-Umari bilježi da je iz zemlje ponio sto tovara zlata, a Ibn Khaldun, prema kazivanju malijskog tumača u Kairu, osamdeset tovara zlatnog praha, svaki od tri kintara.
Tuat
oko 1324., oaze oko Adrara, Alžir.
Prema Tarikh al-Sudanu Musa je u Tuatu, skupini oaza u alžirskoj Sahari, ostavio mnogo pratilaca koji su se na putu razboljeli od bolesti stopala, koju su na svom jeziku zvali tuat, pa se mjesto po njima tako i nazvalo. Prevoditelj Houdas tu je priču o imenu smatrao vrlo nevjerojatnom. Kojim je putem pratnja dalje išla do Egipta, izvori ne kažu.
Kairo
19. srpnja 1324., Egipat.
Prema al-Maqriziju Musa se najprije tri dana zadržao kao sultanov gost kod piramida, a u Kairo je ušao 26. redžeba 724., odnosno 18. ili 19. srpnja 1324. Sultan al-Nasir Muhammad ibn Qalawun poslao mu je u susret mehmendara, dvorskog službenika za doček stranih gostiju. Kad mu je ovaj predložio da se pokloni sultanu, Musa je odbijao govoreći da je došao samo radi hodočašća. Mehmendar je kasnije pričao al-Umariju da je shvatio kako mu je mrsko poljubiti tlo ili sultanovu ruku, kako je dvorski red tražio. Pred sultanom je Musa to i odbio, dok mu jedan mudar čovjek iz pratnje nije nešto šapnuo. Tada je rekao da će se pokloniti Bogu, koji ga je stvorio, poklonio se i prišao sultanu. Sultan je ustao, posjeo ga do sebe i dugo razgovarao s njim.
Musa je u državnu riznicu dao donijeti mnogo tovara zlata, a sultan ga je darovao svečanom odjećom, konjima i, kad je došlo vrijeme hadža, devama, novcem i hranom za cijelu pratnju. Musina pratnja kupovala je robinje, tkanine i drugu robu, a trgovci su im, kako su sami pričali al-Umariju, za košulju vrijednu manje od jednog dinara naplaćivali pet. Al-Umari piše da je zlatni miskal u Egiptu dotad vrijedio najmanje 25 dirhema, a da je zbog zlata koje su Malijci donijeli pao na 22 i toliko ostao i dvanaest godina poslije. Al-Maqrizi navodi pad na samo šest dirhema, ali to je i prevoditelj smatrao nevjerojatnim. Službena karavana hodočasnika, kojoj se Musa pridružio, krenula je iz Birkat al-Hadždža 22. ševala 724., oko 12. listopada 1324.
Meka
studeni 1324., Saudijska Arabija.
Musa je s pratnjom išao na kraju karavane egipatskih hodočasnika, pod nadzorom emira kojega je odredio sultan. Hadž je te godine pao krajem studenoga 1324. Al-Umari piše da je obavio obrede i posjetio Prorokov grob u Medini, a vodič iz njegove pratnje pričao je da je obilno dijelio milostinju hodočasnicima i stanovnicima svetih gradova. Prema al-Maqriziju zadržao se u Meki i nakon završetka hadža. Ibn Khaldun bilježi da je u Meki upoznao Abu Ishaqa as-Sahilija, pjesnika iz Granade, i poveo ga sa sobom u Mali.
Kairo, povratak
oko 1325., Egipat.
Na putu natrag, prema al-Maqriziju, hladnoća je pomorila mnogo Musinih pratilaca i deva, tako da se s njim vratila otprilike trećina. Al-Umari piše da je zlato koje je donio potrošio do kraja, pa je u Kairu morao posuditi novac od trgovaca, koji su na tome dobro zaradili. Ibn Battuta poslije je čuo da je Musa novac posudio od Siradž ad-Dina ibn al-Kuwayka, aleksandrijskog trgovca u čijem je ljetnikovcu kraj Kaira boravio. Al-Maqrizi dodaje da je kupio mnogo knjiga malikitskog prava. Sultan i Musa ponovno su razmijenili darove, a zatim je krenuo kući.
Gadames
oko 1325., Libija.
Ibn Khaldun prenosi kazivanje svog prijatelja al-Mamera ibn Khadidže, odmetnika iz sjeverne Afrike, koji je od Muse htio tražiti vojsku. Kad je doznao da je Musa otišao na hodočašće, nastanio se u Gadamesu i čekao ga, a zatim mu se pridružio na povratku. Al-Mamer je pričao da je s Musom išlo dvanaest tisuća mladih robinja u odjeći od brokata i jemenske svile, koje su nosile njegove stvari. Ibn Khaldun ne kaže izričito gdje su se sreli, pa je ova postaja samo pretpostavljena.
Gao
oko 1325., Mali.
Prema Tarikh al-Sudanu, dok je Musa bio na hodočašću, pokorio mu se Songhaj, kraljevstvo sa sjedištem u Gau. Ibn Khaldun prenosi dva kazivanja: prema jednom je Gao osvojio Musin vojskovođa, a prema drugom već raniji vladar Sakura. Na povratku je Musa prošao kroz Gao i izvan grada dao sagraditi džamiju s mihrabom, u kojoj je klanjao petkovnu molitvu. Kronika dodaje da je to činio u svakom mjestu u kojem bi se zatekao u petak.
Timbuktu
oko 1325., Mali.
Prema Tarikh al-Sudanu Musa je zatim zauzeo Timbuktu, kao prvi vladar koji ga je imao u vlasti, postavio ondje svog namjesnika i sagradio kraljevsku palaču. Kronika mu pripisuje i veliku džamiju, danas poznatu kao Djinguereber, i njezin minaret, ali na jednome mjestu dodaje „kako se priča”. Poslije ju je, prema istoj kronici, srušio i ponovno sagradio, mnogo većom, kadija al-Aqib. Džamiju Sankore, prema istoj kronici, nije sagradio Musa, nego jedna bogata žena, a kada, nije poznato. U Timbuktuu se nastanio i Abu Ishaq as-Sahili, koji je ondje i pokopan.
Povratak u prijestolnicu
oko 1325., na rijeci Niger, vjerojatno između Bamaka i Segua, Mali.
Al-Mamer je pričao Ibn Khaldunu da su Musu pratili sve do prijestolnice. Ondje je Musa htio dvoranu za primanja čvrsto zidanu i ožbukanu, kakvih u zemlji još nije bilo. As-Sahili mu je sagradio četvrtastu dvoranu s kupolom, ožbukanu i oslikanu šarama jarkih boja, a Musa ga je nagradio s dvanaest tisuća miskala zlatnog praha. Al-Umari piše da se Musa vratio s namjerom da preda vlast sinu i ode živjeti u Meku, ali da ga je prije toga zatekla smrt.

Pogled druge strane

O hodočašću znamo gotovo samo ono što su zapisali drugi: Egipćani i sjevernoafrički pisci koji su Musu gledali kao bogatog stranca, i povjesničari iz Timbuktua koji su o njemu pisali stoljećima poslije.

Kairo. Al-Umari Musu najvjerojatnije nije osobno upoznao, ali je razgovarao s ljudima koji jesu. Upravitelj Kaira Ibn Amir Hadžib s njime se sprijateljio i opisao ga kao pobožna čovjeka. Pričao je da podanici malijskom kralju dovode svoje lijepe kćeri, a on ih uzima bez braka. Kad mu je rekao da to musliman ne smije, pa ni kralj, Musa je odgovorio da to nije znao i da se toga odriče. Mehmendar je hvalio njegovo dostojanstvo, ali je pričao i da je Musa s njim razgovarao samo preko tumača, iako je dobro znao arapski. Prepirka oko klanjanja pokazuje sukob dvaju pogleda: za mamelučki dvor ljubljenje tla bilo je propisani znak poštovanja prema sultanu, a za Musu klanjanje koje musliman duguje samo Bogu. Prevoditelj al-Umarija nije vidio razloga da priču smatra izmišljenom, ali je primijetio da slične priče postoje u mnogih naroda. Kairci su Musu zvali kraljem Takrura, po jednoj zemlji u njegovu carstvu, što ga je, prema al-Umariju, vrijeđalo.

Kairski trgovci sami su se hvalili koliko su zaradili na Malijcima, koje su smatrali lakovjernima. Al-Umari bilježi i drugu stranu: kad su Malijci shvatili da ih varaju, toliko su zamrzili Egipćane da su i u njegovo vrijeme loše dočekivali i najuglednijeg učenjaka čim bi čuli da je iz Kaira. Mehmendar je od Muse dobio toliko zlata da su u njegovoj ostavštini našli tisuće neobrađenih zlatnih šipki.

Mali. Tarikh al-Sudan, napisan u Timbuktuu sredinom 17. stoljeća, Musu hvali kao pobožna i pravedna vladara kojemu po vrlini nije bilo ravna među malijskim kraljevima. Hodočašće ipak smješta stoljeće prekasno i dodaje da ga ljudi s Istoka nisu opisivali kao velikodušnog, jer je u svetim gradovima podijelio samo dvadeset tisuća zlatnika, a songhajski vladar Askia Muhammad stotinu tisuća. Takva usporedba više govori o ponosu kasnijeg Songhaja nego o Musi. U usmenoj predaji malijskih pjevača povjesničara, prema istraživanjima koja navodi povjesničar Djibril Tamsir Niane, Musa se rijetko spominje, a ponegdje se i posve prešućuje. Neki ga kazivači smatraju nevjernim starim mandinškim običajima, a hodočašće pamte po tome što je ispraznio carsku riznicu.

Nasljeđe

Musino hodočašće pročulo je Mali po cijelom Sredozemlju. Ibn Khaldun piše da je Musa poslije razmjenjivao poslanstva i darove s marinidskim sultanom u Maroku, a na Katalonskom atlasu iz 1375. zapadna Afrika prikazana je s njegovim likom i zlatom u ruci. Iz Kaira i svetih gradova vratio se s knjigama i učenjacima, a džamije koje mu kronike pripisuju u Gau i Timbuktuu postale su dio predaje o počecima Timbuktua kao grada učenosti. Kako je Mali izgledao četvrt stoljeća poslije, vidi se na stranici Carstvo Mali oko 1350. te u životima žene iz Walate i vodiča karavane.

U novije se vrijeme često tvrdi da je Mansa Musa bio najbogatiji čovjek u povijesti. Izvori to ne mogu potvrditi: daju različite brojke tovara zlata i robova, prenose ih iz druge ruke i ne govore ništa o bogatstvu koje bi se moglo usporediti s drugim vladarima.

Hodočašće Manse Muse

Ukratko

Etape

Prijestolnica Malija

Walata

Tuat

Kairo

Meka

Kairo, povratak

Gadames

Gao

Timbuktu

Povratak u prijestolnicu

Pogled druge strane

Nasljeđe

Izvori