Glasnik karavane kroz Saharu
Godine 1352. karavana unajmljuje čovjeka iz plemena Massufa za sto mitkala zlata. Mora sam proći pustinju bez puta i javiti u Walatu da karavana stiže, kako bi im netko donio vodu. Ako pogine, možda će poginuti i svi ostali.
Carstvo Mali oko 1350., zlato, sol i karavane
Ukratko
- Yusuf je izmišljen, ali njegov posao, takshif, opisao je Ibn Battuta, čija je karavana 1352. platila takvog glasnika sto mitkala zlata.
- Glasnik ide sam naprijed do Walate s pismima, a odande ljudi izlaze karavani u susret s vodom.
- Ako glasnik pogine, karavana često pogine s njim.
- Put je bio bez ikakvih oznaka, jer vjetar premješta pješčane brežuljke.
Karavana Ibn Battute putovala je od Sijilmase do Walate dva mjeseca. Na tom putu ono što ih je održalo na životu nije bilo oružje ni zlato, nego čovjek koji zna kamo ide. Taj se čovjek zvao takshif, a bio je iz plemena Massufa.
Yusuf je jedan od njih. Ibn Battuta ne bilježi ime svog glasnika, pa ni ovdje ono nije stvarno.
O kome je riječ
Yusuf je sastavljeni lik: ime, dob i obitelj su izmišljeni. Posao, cijena i opasnosti dolaze iz Ibn Battutina opisa. Vodič njegove karavane, koji je kod Ibn Battute bio slijep na jedno oko, a na drugo bolestan, ovdje nije preuzet kao Yusufova osobina, jer tekst ne kaže je li to bio takshif.
Taghaza
Karavana stiže u Taghazu nakon dvadeset pet dana, u selo od soli s krovovima od devine kože. Ondje su se zadržali deset dana: voda je slana, a muhe ih muče. Sol su kopali robovi plemena Massufa, a jeli su datulje, devino meso i uvezeno proso.
Yusufov narod živi od te trgovine. Posao u Taghazi, kaže Ibn Battuta, unatoč bijedi vrijedio je golemih količina zlatnog praha. Ovdje se puni voda za deset noći puta bez vode.
Pustinja
Na tom putu čovjek se lako izgubi. Ibn Battuta piše da su u početku išli pred karavanom da napasu životinje, dok se jedan od njih nije izgubio. Poslije su našli čovjeka iz druge karavane, mrtvog pod grmom, s bičem u ruci, samo oko milju od vode.
U pustinji ima mnogo tartufa i ušiju, od kojih se ljudi brane ogrlicama od vrpce s živom.
Tisarahla
U Tisarahli, mjestu s podzemnom vodom, karavana se zadržava tri dana, popravlja mješine, puni ih i oblaže vrećevinom protiv vjetra. Odavde Yusuf polazi sam. Nosi pisma ljudi iz karavane njihovim prijateljima u Walati, da im unajme kuće, a tko nema prijatelja, piše nekom uglednom trgovcu.
Ibn Battutina karavana platila je za to sto zlatnih mitkala. Za usporedbu, konj je, kaže isti izvor, stajao oko sto mitkala, a Mansa Sulayman je tumaču Dughi za svečani nastup dao dvjesto.
Sam
Ovo je najteži dio. Glasnik često pogine, a tada ljudi u Walati ne znaju za karavanu i svi ili većina poginu. Na putu nema staze, samo pijesak koji vjetar nosi, pa brežuljak koji danas vidiš sutra stoji negdje drugdje.
Ibn Battuta vjeruje da su ondje demoni koji se poigravaju samim glasnikom i pomute mu um dok se ne izgubi. Što god to bilo, izvor pokazuje koliko se bojalo samoće u pustinji.
Vatre u noći
Ako Yusuf uspije, ljudi iz Walate izlaze četiri noći puta u susret karavani i nose vodu. U sedmoj noći od Tisarahle Ibn Battuta i njegovi s radošću su ugledali vatre onih koji su im išli u susret.
Karavana stiže. Trgovci slažu robu na otvoreni trg, a vladarev zamjenik prima ih sjedeći na tepihu, preko tumača. O Yusufu više nitko ne piše.
Što se ne zna
Ne zna se koliko je često glasnik doista ginuo, koliko je glasnika radilo na tom putu, koliko su često išli, što je bilo s njima između karavana ni kako su učili put. Ibn Battuta piše što je čuo i vidio na jednom putovanju.
Ne zna se ni koliko je od sto mitkala zaista ostajalo glasniku. Slika je karta iz 1375., napravljena u Europi, i ne prikazuje stvarnog glasnika.